Saturday, August 15, 2009

Signali prostora




Pierre Garnier

Kada se posmatra pesnička produkcija u svetu poslednjih dvadeset godina, može se konstatovati da su pesnici iznenada otpočeli da koriste u poetske svrhe sve jezičke mogućnosti. Izvesno je da su već duže vreme vršene pripreme za tako nešto (navodim bez reda: futurizam, dadaizam, lingvizam, reklama itd.) – i odjednom, na izmaku šezdesetih godina, pesnici čitavog sveta – sem nekih zemalja – otpočeli su da rade sa svim onim što je bilo „pomereno“ od strane lingvista, ranijih pesnika istraživača, novinara, autora stripova, na jedan univerzalan način sa svim onim što je jezicima i govoru donela savremena civilizacija. Dodajmo tome i nove tehničke mogućnosti, naročito u pogledu zvučne poezije kada su počeli da se upotrebljavaju magnetofoni i studiji za snimanje.

Konkretna poezija, spatijalna (prostorna) poezija, zvučna poezija, materijalna poezija, mehanička poezija, vizivna poezija, signalistička poezija, njih zaboravljam. Na sličan način ovi pesnici su otpočeli da stvaraju s različitim estetskim informacijama jezika i govora: zvučne poruke, vizuelne, semantičke, ali isto tako operisali su i s lingvističkim energijama govora često svedenih na atome. Napomenimo i to da je centar avangardne gravitacije varirao prema nacijama: konkretna poezija u Nemačkoj i Južnoj Americi, zvučna i spatijalna poezija u Francuskoj, vizivna poezija u Italiji, signalistička poezija u Jugoslaviji... To znači da u ovoj promeni eksperimentalnih pesničkih vrsta nismo dobili samo umnožavanje mogućnosti i inovacija, već i bogatu raznovrsnost.

Signalizam i delo, u jednom primernom smislu, Miroljuba Todorovića u revolucionarnom su skladu, i zasnivajući se na stvarnosti naše civilizacije ne mogu a da ne raskinu svaku vezu s ranijom poezijom tragajući za mogućnostima stvaranja sopstvenog izraza. Raskid je bio neizbežan s jednom neoromantičarskom poezijom sputanom u svom govoru, u svojim slikama, sporom i prigušenom, iščitanom i ispisanom. Bila je potrebna, kao što je rekao Gomringer – odjednom vidljiva pesma, ili bleštavi – znak jedne munje – stvarnosti. Sve ove nove poezije odista su bliže biću vrlo bliske budućem, brze i komunikativne katkada zasnovane na raspoloženju ili tenziji nekih reči u prostoru, katkada na šoku, u dosluhu su sa znacima i rečima, katkada udar dolazi od slova, katkada od znakova koji još nisu registrovani, ponekad je to disanje ili krik.

Miroljub Todorović utemeljio je svoju poeziju na univerzalnoj shemi znakova koji deluju neposredno na duh – što ne isključuje, naprotiv, i poneki „pejzaž“. Šezdesetih godina to će biti izvanredni tekstovi s karbonom (ugljenikom). Činjenica da je zemaljski život zasnovan na ugljeniku, sama po sebi je izazovna i poetična, i to je odmah uočljivo u ovoj poeziji. Pesma koju Todorović stvara s hemijskim simbolima ugljenika i kiseonika C/CO, belo na crnom, daje nam suštinski znak života, prvorodni znak. Ne smemo smetnuti s uma, između ostalog, i ovu brigu za prožimanjem poezije i nauke. Hemijski simboli imaju ovde izuzetan pesnički naboj samim tim što pokušavaju da ugrade u jezik (pesmu) formule života i kosmosa. Cilj ove poezije, ove epohe jeste jedna postepena deverbalizacija i desemantizacija, u korist neposredne i opšte komunikacije. Predložene formule više nisu samo hemijske formule, već formule duha, govor koji postaje „nešto što omogućava stvaranje pesme“.

Kod Todorovića – od tog vremena – javlja se jedinstvo između poezije i svemira na nivou same energije: ekspanzivna i kontraktibilna (stežljiva) poezija, eksplozivna i zgusnuta, bezgranična i određena. Ona često postaje lavirint znakova i jezika – „Poema čije izvorište je u crnim prostorima geometrijskih oblika s jedva vidljivim Arijadninim koncem od slova...“

Čini se da postoje, između ostalih, dva bitna izgleda savremene poezije i savremene umetnosti i oba se definišu stanjem naše civilizacije. Jedan je prostorni, jasan, hladan, tu je mens prostor i prostor je mens, ne postoje vrata da bi se prošlo iz duha u prostor ili iz prostora u duh, reč je o jednoj jedinoj stvarnosti – poezija stvarana od stakla i aluminijuma, konkretna, spatijalna, signalistička – ona često odgovara op-artu. Drugi pokazuje zemaljski brlog, izmet naše civilizacije, njen ljudski aspekt suviše ljudski, nesigurnost, svakodnevicu, njeno gomilanje različite i bogate poezije, kao pop-art; ona dolazi direktno od dade, ona je vizivna poezija u Italiji, pesnički hepeninzi vezani za časopis Doc(k)s u Francuskoj. Todorovićev signalizam čini deo prvog izgleda. Kad on piše: „Slovo, prostor i njihovi interaktivni procesi osnovne su jedinice novih tekstualnih struktura“ ili „belina (praznina) pojavljuje se kao posebna čitalačka (verbalno-vizuelna) vrednost u eksperimentalnim tekstovima“, ili još – „Za razliku od jednodimenzionalne tekuće (tradicionalne) pesme egzistentni prostor signalističke vizuelne poezije je trodimenzionalan“ – on definiše jednu novu vrstu poezije. Slova i reči vizuelne pesme, prema Todoroviću, mogu se dopunjavati elektronskim, tehničkim, naučnim znacima i drugim simbolima, crtežima, kolažima, fotografijama. Takav tekst je prihvatljiviji za čitaoca, ali u odnosu na njegovo čitanje pojavljuje se distanca koja ga stavlja u jedan prostor, tako da pri tom i on sam čini prostor u prostoru.

Šta zapažamo u poemi Lunomer I iz 1969/70. godine. U njoj se razmak između apstraktnog pisma i apstraktnog meseca znatno skraćuje, reči i kamenje čine nam se istovremeno i stvarni i nestvarni.

Apstraktni svemir sličan je apstraktnom pismu – on je ispisivanje Reči za one koji veruju, ispisivanje Energije za one koji ne veruju. Iznenada postajemo svesni toga da se svemir sjedinjuje s rukopisom – da on sam postaje jedan rukopis. Nanos pisanja odgovara suncima i planetama. Znaci i zvezde pripadaju kosmičkim prostorima. „Kosmos je lepa konkretna pesma“ – nekada mi je pisao pesnik Houédard. Totalni misteriozni jezik, kako je rekao Todorović. Tajanstveno jasan. Jasno tajanstven. On je stvoren u jednoj savršenoj igri. Ta igra dolazi do izražaja u tekstovima Miroljuba Todorovića.

Odjednom, izgleda da nam pesnikova delatnost, najzad, nudi ključeve za svet: kad Todorović kroji jedno R znači da govor (čitavog sveta) ne prestaje da bude drugi. Nije li Mlečni put – Mlečni put – koji pri tom primećujem? Ili bolje, nije li to jednostavno beskonačna promena, osećaj u znakovima?

„Našavši ključeve vizuelne poeme, otvorivši je u nepredvidljivoj igri logičkog i intuitivnog, na samoj ivici svetlosti i tame, svesnog i podsvesnog, mi ćemo se približiti označenom tom putokazu preverbalne energije u kome počiva i zlatno zrno njenog neuhvatljivog bitka.“

To je istovremeno menjanje svemira i pesnikovog tela u poeziji kao što pokazuju razni ciklusi, posebno veoma zanimljiva „Metafizička poema sa vodom, zemljom, vazduhom i kompjuterskim karticama“ iz 1971. godine.

Nešto slično uočavamo i u fotopoemi dete-kupač čija je lobanja podeljena mesečevom kupolom. Ovo dete-mesec je pesma, mogla bi da bude simbol – zašto je signal? I čega je to signal? Signal polaska, signal zabrane što izaziva akciju ili jednu re-akciju. Signal je vezan za pokret, za telo – za mozak – onim totalitetom koji reaguje, aktivno, emotivno, intelektualno. Signal je primljen i izaziva reakciju bez koje ne bi svesni nivo uvek mogao biti dosegnut. Dete-mesec je najpre jedan signal zbog iznenađenja, zbog neobičnosti ovog zamenjivanja lobanjske kupole mesečevom kupolom. Ova iznenadna pojava, ovaj nepredviđeni i nepredvidljivi spoj meseca s lobanjom i lobanje s mesecom može da izazove dve reakcije. Prva je povlačenje i neprihvatanje, dok je druga sasvim suprotna – zov jednog mozga – svemira, jednog svemira – mozga. Zar naše oči nisu slične planetama? Zemlja u svemiru čudesno izgleda – ali ovaj signal deteta rođenog za prostor – tako je snažan da mi reagujemo potpuno, na svim nivoima, i na jedan veoma aktivan način. Na signal deteta-meseca (odnosi deteta-satelita takođe su kristalno jasni) – uključuje se čitavo naše biće. Nesumnjivo treba ići dalje u objašnjavanju ovog signala. On je nastao iz dve snažne suprotnosti: novi život (beba) i mrtva zvezda (mesec) dati su isuviše zemaljski jer život ovde ne izgleda kao božanska pojava, kao izliv božanskog, već je nešto svakodnevno kao beba-kupač, beba-celuloid, beba-reklama – nešto kao igračka koju treba kasnije baciti. Neko može da se upita, da li će ovo dete porasti s mesečevom kupolom na glavi. Ništa se ne zna. Oči – prirodni i svetli trenutak sada nam izgledaju kao oči lutke, određene, zaustavljene u vremenu – možda su one prostor, potpuno stran samom sebi, pod uslovom da on još uvek postoji? Odmah se vidi da ovaj signal ne pruža samo odbleske već daje krila imaginaciji. Zapažamo, takođe, da je mesečeva lobanja već bila u jeziku kao lobanja-mesec: stena, zatiljak, meko teme, razni delovi lobanje kristalizovani su u rečniku. Znak kosmičke bebe pokreće u tom slučaju novo pitanje: neće li čovek-rođen-u-prostoru postati čovek prostora? Naime, reč je o sledećem: polazeći od ovog znaka, od signala Beba-Svetlost, Beba-Reč (Isus) zamenjena je s Bebom-Mesecom, Bebom-Satelitom koja se brzo udaljava od Zemlje i nas čiju sudbinu još ne znamo.

Znak Miroljuba Todorovića razvija se spiralno, on se uznosi nad nama neprestano menjajući svoja značenja. Znak početka, znak odbijanja, znak odsustva, znak nepravilnosti, znak pravilnosti – ali isto tako i znak totaliteta.

Objekt poezija iz 1969/71. je otkrovenje. Podvucimo odmah koliko je ova poezija za poslednjih deset godina dobila u svojoj autentičnosti, koliko nas sve više uverava da su konkretna poezija i njena prethodnica istinska poruka epohe. Evo, na primer, u pomenutoj fotopoemi (Objekt poezija) videćemo kosmonauta, lepoticu iz filma, razbacane reči i lik jednog psa. To je istinska Nojeva barka u prostoru. U euforiji poletanja u nebo, prema prostoru, prema čudesnom, pas sanja, sanja tužan san zemaljski – on sam je dobra živa zemlja – sofistički i razoružavajući osmeh drugih – i čak red reči – sve je to već s onu stranu.

(Oktobar, 1980)

Preveo s francuskog M. B. Šijaković

Objavljeno u časopisu „Književna kritika“ broj 2, 1984. i u knjizi „Signalizam u svetu“, Beograd, 1984.

No comments:

Post a Comment