Monday, August 17, 2009

Šatrovačka poezija

Milivoje Pavlović

Sociolingvistički kontekst

Pisanje na kripto-govoru jedna je od brojnih novina kojima su signalisti iznenadili, a donekle i šokirali našu kulturnu javnost, još uvek nepripremljenu za ovako radikalne i ekstremne iskorake u jeziku i književnosti.

Šatrovačka poezija može se imenovati kao neka vrsta kreativnog prevratništva na vrlo osetljivom jezičkom i komunikacijskom terenu. U odnosu na književnost oblikovanu uobičajenim pesničkim jezikom, ona predstavlja unekoliko afektirani način umetničko-poetskog izražavanja. Različite pojave, predstave, emocije i predmeti na šatrovačkom se iskazuju iskrivljenim i britkim, a ponekad drastično slikovitim i zatvorenim (šifrovanim) poetskim rekvizitima. Reč je o programiranoj tajnovitosti i namernoj provokativnosti; u jezik velike ironijske nosivosti veoma često se lične zamenice u singularu spretno i duhovito zamenjuju imenicom koja ima šire lirsko, a ponekad i groteskno značenje. Razorna pesnička energija pokuljala je iz područja koje ranije nije posmatrano kao poetsko izvorište, već je izučavano uglavnom kao društveni fenomen.

Ova vrsta poezije proizilazi iz unutrašnje nabojitih duhovnih i psihosocijalnih stanja i raspoloženja, ponekad i iz ambicije da se izrazi nešto neiskazivo, tajno ili neznano. Ludistički elementi primenjuju se u ovom pesništvu slobodno i delotvorno; šatrovačku poeziju odlikuje naglašena foničnost, obilato korišćenje vokala i različitih glasovnih figura.

Šatrovačka poezija se stvara posebnim jezikom, koji je bitno izmešten iz uobičajenog ili standardnog ležišta; on poseduje razuđenu slikovitost, mnoštvo novotvorevina i bujne asocijativne nizove koji se ponekad pomeraju ka sferi nerazumljivosti, ostajući u krugu slikovno-metaforičkog izraza. Čarovitost ove poezije je u tome što ona unutrašnjim poetskim nabojem, protivrečnim sučeljavanjima i tananim psihološkim prelamanjima izlazi iz omeđenog kruga značenja, ostvarujući autonomnost pesničkog saopštavanja na drugom, višem nivou. Specifičan jezik šatrovačke poezije temelji se, pored ostalog, na činjenici da je sam „jezik“ u svojoj biti zbirna imenica koja ne predstavlja nešto „jedinstveno“ ni u vremenu, ni u prostornom i uže socijalnom određenju. Otuda teškoća da se šatrovačkim izraze apstraktni pojmovi.

Jezik signalističke šatrovačke poezije neoavangardnog duha, ma kako to bilo neobično, tvori kulturu, pa i jednu vrstu spontane filozofije na nivou opštijeg načina mišljenja ljudi određene društvene grupacije, klase, profesije i sl. Zato šatrovački idiom izražava mnogostrukost životno- kreativnih činjenica ljudi sa socijalne margine, koji je u bitnim elementima organski povezan i unutrašnje poetski uobličen i usklađen. Šatrovačka poezija nedvosmisleno pokazuje da skoro svaki autor ima svoj duboko lični način izražavanja; iako je leksika preuzeta iz određenog društvenog odnosno profesionalnog miljea, i ona saopštava odgovarajući pogled na stvari, određeno mišljenje i osećanje sveta i života.

Signalistička poezija oslonjena na šatrovački govor, na raznim nivoima, zavisno od socijalne strukture, psihološke nosivosti, kulturnog nivoa i dosega, objedinjuje kreatore i učesnike, dovodeći ih u uzajamnu vezu i odgovarajući izražajno-komunikacijski kontekst. Ovi pesnici, i krug njihovih čitalaca, međusobno se razumeju u različitoj meri, zavisno od stepena i nivoa komunikacijsko-izražajnog idioma. Gledano na širem socio-kulturnom fonu, tu se, u procesu književno-stvaralačkog razvoja šatrovačke poezije, pojavljuju odlike kreativno odslikane i u opštem jeziku; pri tom se proizvode predstave koje podstiču različite vizije i emocije, dočaravajući koliko samosvojne poetske pričine, toliko i one prirođene određenom životno-saznajnom krugu.

Prvi put u povesti srpskog pesništva, nešto što se ranije smatralo samo „ekscesnim oblikom“ jezičke prakse postalo je osnova veoma produktivnog estetskog fenomena; u prozi, prostor u kome funkcioniše ovakva percepcija sveta davno je kategorisan kao „prljavi realizam“ (romani Zorana Ćirića, na primer, pa i nagrađeni Hobo, Beograd, 2001).

Poetske potencijale šatrovačkog jezika plodotvorno je među signalistima koristio jedino osnivač pokreta Miroljub Todorović, obogativši svojim radovima i naučnu i stilističku dimenziju govora zatvorenih socijalnih grupa, staleža i populacija na samoj granici legitimnog življenja.

Iako je knjigu pesama šatrovačke poezije Gejak glanca guljarke Miroljub Todorović objavio 1974. godine, njegovo bavljenje ovom vrstom signalističkog stvaranja počinje pet godina ranije (1969), kada je objavio prve pesme u kojima se javlja šatrovački idiom. Pojedine šatrovačke pesme iz tog perioda ušle su i u knjigu Kyberno, koja je objavljena 1970. godine. Eksperimentisanje sa šatrovačkim govorom Todorović je nastavio i nakon knjige Gejak glanca guljarke, što je rezultiralo novim zbirkama šatrovačke poezije – Telezur za trakanje (1977) i Čorba od mozga (1982); toj vrsti stvaranja rodonačelnik signalizma vratio se početkom devedesetih u knjizi Ambasadorska kibla (1991), a nakon toga i zbirkom Smrdibuba (1997). Izbor iz celokupnog opusa Todorovićeve šatrovačke poezije, pod naslovom Električna stolica, pojavio se 1998. godine kod beogradske „Prosvete“. Šatrovački u prozi i stihu javlja se i u polemičkim tekstovima u Todorovićevim knjigama Štep za šumindere (1984) i Pevci sa Bajlon-skvera (1986).

Šatrovačka poezija pripada dominantno ogranku verbalnog signalističkog stvaralaštva. Ona nastaje kao rezultat sistematskog traganja za novim prostorima pesničkog stvaralaštva i stalnog razmicanja granica pesničkog jezika. Reč je o fenomenu koji je kod nas i pre, a i posle Todorovićevog uvođenja šatrovačkog jezika u poetsko stvaranje, nedovoljno istraživan. Ova pitanja posebno usložnjava i činjenica da se u mnogim razmatranjima poistovećuju različiti govori i njihove terminološke oznake kao što su argo, sleng, žargon i šatro. To je prisutno i u kritičkim tekstovima autora koji su se ozbiljnije bavili ovom vrstom pesničkog stvaranja Miroljuba Todorovića[1]. Svaki od ovih termina označava posebnu sociolingvističku kategoriju, između kojih se ne može stavljati znak jednakosti. Iz tog razloga Miroljub Todorović je prvo izdanje knjige Gejak glanca guljarke propratio instruktivnim komentarom u kome se jasno naznačuje da je kao jezička osnova za ovu knjigu poslužio šatrovački govor, a neke od njegovih opaski i danas prestavljaju pouzdan putokaz u traganju za suštinskim određenjima ove vrste stvaranja.

Šatrovački govor pripada takozvanim tajnim govorima[2] koji imaju dugu tradiciju i vezuju se za određene socijalne, profesionalne i druge grupe koje su na taj način čuvale svoju ekskluzivnost. Prema Miroljubu Todoroviću, šatrovački govor „može da obuhvati kako školski (frajerski) šatrovački, tako i govor delinkvenata“[3]. U tom smislu on opstaje naporedo sa standardnim govorom, iz koga uzima materijal za sebe, deformiše ga i prilagođava sopstvenoj potrebi, ali istovremeno i obogaćuje svakodnevni jezik, jer se pojedine reči iz ovih subjezičkih prostora sele u standardni govor. Na taj način ovi govori doprinose bogaćenju jezika i širenju njegovih komunikacijskih i čulnih mogućnosti. U skladu sa koncepcijom Noama Čomskog po kojoj je i obična upotreba jezika izrazito stvaralačka, korišćenje šatrovačkog govora u poeziji daleko prevazilazi „prostu instrumentalnost“[4]. Pojedini autori otuda ukazuju na „ljudski, kreativni, imaginativni faktor u formiranju šatrovačkog leksičkog sustava“[5].

Dragoslav Andrić u predgovoru rečniku srpskog žargona[6] posebno podvlači sledeće dimenzije ovog govora: asocijativnost, tajnovitost, dvosmislenost, pejorativnost, ironiju, nadrealističke spojeve, nonsens, zvučnost, slikovitost, kontrast i hiperboličnost, navodeći za to niz primera, kojim, inače, obiluje ovaj rečnik[7]. „Fascinacija drugim tipom komunikacije unutar zatvorene grupe“ bila jedan od razloga koji je Miroljuba Todorovića podstakao da pesmu zasnuje na ovoj vrsti govora.

U najvećem broju istraživanja govora kao što su sleng, argo i šatrovački ukazuje se na njihovu izuzetno važnu socijalnu funkciju. Kod proznih pisaca koji su koristili šatrovački u svom književnom stvaranju (O. Davičo, D. Mihailović, S. Selenić, M. Kapor) ovaj govor najčešće i služi socijalnoj karakterizaciji junaka i označavanju društvenog miljea iz kojeg dolaze. Miroljub Todorović je, međutim, šatrovački doživeo kao svojevrstan vid metaforizacije standardnog jezika i u prvi plan doveo njegovu poetsku dimenziju, što je predstavljalo jedan od načina revolucionisanja pesničkog stvaranja. On ga tako i opisuje, posebno ističući odlike šatrovačkog kao što su ironija, ekspresivnost i slikovitost: „Praskav je i afektivan, direktan ali i sarkastičan i dvosmislen. Reči, često jednosložne i dvosložne, ređaju se rafalnom brzinom u precizne i opšte slike. Uočljiva je i njegova antisentimentalnost, a takođe i jaka težnja ka efektima. To je čulan jezik kojim se teško može izraziti nešto apstraktno“[8].

Julijan Kornhauzer zastupa mišljenje da se u strukturalnom pogledu šatrovačka pesma ne razlikuje od stohastičke. Već smo u nekim našim ranijim radovima8 ukazali da je poistovećivanje stohastičke i šatrovačke poezije nedovoljno utemeljeno. Reč je, ipak, o prividnoj, spoljašnjoj sličnosti. Todorović, kako naglašava Kornhauzer, šatrovačku pesmu konstruiše na principu sazvučja, semantičke sličnosti i, konačno, na principu redosleda u rečniku. Međutim, ne sme se ispustiti iz vida da je i sam Miroljub Todorović, u svojoj klasifikaciji signalističke poezije, šatrovačku poeziju označio kao posebnu vrstu. Za razliku od stohastičke poezije, koja teži za alogičnom sintezom nespojivih, potpuno suprotstavljenih elemenata, u šatrovačkoj poeziji, kada se razgrne jezička igra, isijava autentična slika jednog segmenta urbanog života u kojoj unutrašnja koherencija nije ničim narušena. Ovo stanovište zastupa i Živan Živković u svojoj studiji o signalizmu[9].

U vezi sa ovim pitanjima treba jasno razlučiti jezički od predmetnog sloja iskaza. Osnivač signalizma u ovoj vrsti stvaranja pokazuje jasno nastojanje da šatrovački jezik promoviše u pesnički tako što bi se, pre svega, aktivirao njegov metaforički potencijal. Pesnikov kreativni udeo je očit. Todoroviću je šatrovački poslužio kao model prema kome je i sam, kako u svojim pesmama, tako i u polemičkim kritičkim tekstovima, na „šatrovački način“ gradio nove reči. Na taj način ovaj postupak se uklapa u veoma izraženu praksu neologizacije pesničkog jezika koja je karakteristična i za neke druge vrste signalističkog stvaranja (scijentistička poezija, na primer). Ali, čak i činjenica, na koju ukazuje Julijan Kornhauzer, da su reči u mnogim Todorovićevim pesmama uzete prema redosledu u rečniku „šatrovačkog žargona“ koji je u časopisu Delo objavio Ilija Simić[10] – a to je vidljivo već i u naslovu prve knjige šatrovačke poezije (Gejak glanca guljarke) – upućuje na prisustvo pesničke stilizacije i jezičke igre. Povezivanje reči prema zvučnom principu, čime se Todorović u ovom slučaju poslužio, predstavlja jedan od eminentnih postupaka pesničkog stvaranja.
Granice morfološke i sintaksičke neprozirnosti

Očigledno je da se, u čisto jezičkoj ravni, šatrovački govor javlja kao medij aktivizacije jedne dimenzije jezika koja se može označiti zaumnom i alogičnom. Iako kao funkcionalan govor šatrovački ima krajnje preciznu i racionalnu semantiku, deformacije i transformacije postojećih reči, neobični idiomi i konstrukcije – čemu ovaj vid komunikacije obilato pribegava – mogu se u pesničkom kontekstu čitati kao metafore čije se značenje iscrpljuje u čistoj jezičkoj igri izvan svakog smisla. U lingvističkoj ravni najpre se uočava provokativni karakter šatrovačke poezije u odnosu na tradicionalno pesništvo; dok konvencionalno pesničko stvaralaštvo posebno vrednuje takve kategorije kao što su gramatički ispravan i stilski „odnegovan“ jezik i naglašena poruka, signalistička produkcija – kao što to šatrovačke pesme slikovito pokazuju – uvodi u stvaralački prostor gramatički nelegitiman jezik i kategorije ne-smisla i odsustva poruke.

Svakako, treba imati u vidu da suštinska „poruka“ šatrovačkih pesama nije ono što se dobije kada se, uz pomoć rečnika koji je Todorović štampao na kraju knjige, dekoduju i „prevedu“ na standardni jezik. Poruke iskazane šatrovačkim jezikom su krajnje funkcionalne, daleko od bilo koje vrste apstrakcije. Ukoliko bi se u njihovom dekodovanju iscrpljivalo moguće značenje ovih pesama, onda, očito, ne bi bilo nikakve razlike između poezije i enigmatike. Značenje šatrovačkog poetskog artefakta začinje se na onoj teško uhvatljivoj granici između morfološke i sintaksičke neprozirnosti njenog jezika i dešifrovanog smisla – u osećanju da i besmisao ima smisao, odnosno da se i u alogičnom krije značenje. Ili, kako ističe Julijan Kornhauzer, „pesma u kojoj svet reči malo ili gotovo ništa ne znači dobija iz određenih razloga dodatni oreol“[11].

Neosporno je da se u Todorovićevim šatrovačkim pesmama pojavljuju mnogi motivi i raspoloženja koji su karakteristični za pesničko stvaranje uopšte (ljubav, potraga za srećom, životna teskoba, razočarenje). Kada se knjiga Gejak glanca guljarke prevede na standardni jezik, pred čitaocem se otvara jedna realistička slika sveta – ukazuje se život ulice i podzemlja, panorama likova marginalaca i prestupnika i njihove preokupacije, koje se izriču krajnje direktno, bilo posredstvom dijaloga ili monologa. Čitalac se uvodi u golim okom nevidljiv, „podzemni“ život, koji se sastoji od sitnih i krupnijih prevara i prestupa, od želja da se prečicom i bez napora stigne do cilja, od neprekidnog nadmetanja sa čuvarima društvenog reda, od progonjenih koji i sami progone, sa specifičnim shvatanjima morala, crno-humornim odnosom prema životu i redukovanom predstavom sreće i ljubavi. U ovim pesmama kao da se pojavljuje isti lirski subjekt (iako se on sreće ponekad u množini, katkad i kao komentator), koji svet i život doživljava i iskazuje u jednoj izrazito jednoznačnoj perspektivi.

Pošto se šatrovačkim govorom služi pretežno mlada populacija, stihovi ispevani na tom jeziku dobijaju na autentičnosti jer na direktan način uvode čitaoca u specifičnu emociju i raspoloženje mladosti[12]. Tako je očito da se u šatrovačkom govoru veoma često kriju naglašene seksualne aluzije, i da taj govor predstavlja način da se posredno iskažu erotske želje i ljubavne fantazije. Sem mladih, za šatrovačkim govorom posežu i mnoge marginalne društvene grupe, pa i one sklone prestupu; u svim tim slučajevima pesma dobija značenje autentičnog zapisa jednog pokušaja skrivanja u jeziku koji se na taj način metaforizuje i dobija odlike pesničkog govora. To se naročito vidi na primeru dvostruko šifrovanih pesama[13], u kojima se šatrovački govor kombinuje sa kozarcem – govorom u kome se vrši permutacija slogova u rečima standardnog jezika[14].

Zbog direktne upućenosti šatrovačke poezije na određene socijalne grupe i njihov govor, kao i na njihovo shvatanje života i društveni status, pojedini autori su posebno naglašavali socijalni aspekt ove vrste signalističkog stvaranja. Tako Veselin Ilić piše da korišćenjem žargona poezija M. Todorovića poprima doista na prvi pogled uočljiv socijalni vid14. Miloslav Šutić naglašava da se u knjizi Čorba od mozga Todorović predstavlja kao „slikar i inventivni analitičar svakodnevice“, koji hoće da očuva „izvornost svakodnevnim događajima prepuštenog života, bizarnost uličnog, šatrovačkog govora, odgajanog na pločniku”[15]. U svojoj dimenziji zagonetnog pesničkog tropa, taj govor, po Šutiću, deluje istovremeno i humorno i ozbiljno, i vedro i sumorno.

Šatrovački idiomi oblikuju pogled na svet viđen iz vedrijeg ugla, pogotovu s onu stranu lažne ozbiljnosti. Kako je ispravno primetio Miodrag Petrović[16], nikakvim idealizacijama tu nema mesta. Komunikacije su svedene na primarno i najgrublje. „Čovek je miran i zadovoljan ako ima para da zadovolji svoje elementarne potrebe“, piše Petrović. „Sve ostalo kao da spada u domen u koji taj svet (polusvet) ne zalazi“.

Ceo taj „stvarnosni“ okvir Todorovićevog šatrovačkog pesništva deluje gotovo dokumentarno svojom upečatljivošću i neposrednošću, i u tom smislu se u svom najtransparentnijem sloju knjiga Gejak glanca guljarke i danas doživljava kao autentičan, dokumentarni snimak jednog isečka stvarnosti. Otuda je sasvim razumljivo da se većini tumača Todorovićeve šatrovačke poezije ova dimenzija tako snažno nametnula.

Jasno je, međutim, da u stvaralačkom vidokrugu Miroljuba Todorovića, kao jednog od ključnih aktera neoavangardnog stvaralaštva na našim prostorima, mimetička dimenzija poetskog stvaranja nije mogla biti dominantna jer bi to bilo u suprotnosti sa samom suštinom signalističkog projekta. Signalisti kao neoavangardni stvaraoci naglašeno insistiraju na subverzivnom karakteru vlastitog stvaranja u odnosu na tradicionalno pesništvo, koje posredstvom mimetičke dimenzije umetničkog artefakta pokušava da ostvari estetičke, a često i moralističke zahteve. Posezanje za jednim ekskluzivnim govorom, koji se smatra ne samo nepesničkim, nego i lingvistički i društveno neregularnim, predstavlja suštinski izazov tradicionalnom poetskom stvaranju. Todorovićeve šatrovačke pesme gotovo dokumentaristički ”hvataju” realne životne situacije, ali im posebnu boju daje upravo to što su propuštene kroz specifičan jezički medij koji u njih unosi dimenziju očuđenja (u nauci o književnosti termin kojim se označava odstupanje nekog elementa od konvencija i njegovo predočavanje s neobične strane). Pri tom se moramo složiti sa Kornhauzerovim stavom da je u stvaranju šatrovačke pesme osnovno to da „prenoseći određenu komunikativnu situaciju“ pesnik „menja njen smisao“.

Uzmemo li za primer većinu pesama iz zbirke Gejak glanca guljarke, sa poznavanjem šatro-govora iz svakodnevne komunikacije i bez korišćenja rečnika, na osnovu konteksta, bez većih problema će nam se otvoriti ono najneposrednije značenje pesničkog iskaza. Jasno je da se u pesmi Nanjušiše ale odmah travu[17], na primer, opisuje iskustvo preprodavca i, verovatno, uživaoca droge u susretu sa policijom. U tipičnom narativnom maniru, junak se ispoveda kako ga je policija nakon povratka iz zatvora ponovo uhvatila u prestupu i kako je uspeo da im pobegne:

đanišeš li me burazeru
tek što sam se židnuo
od alijanovića
ukebali me u golubarniku
dok sam gotovio fiks
upadoše glodari u undžu
pa za gušu
osetih krkubuljisao sam...
nanjušiše ale odmah travu
i druge đakonije
počnu da me akuširaju
hoće da ispevam
prozeva mi čmar...
ne gine mi šatronada...
napravim alavantu
marnem jednog po njupavcima
pokvarim mu alabaster
isteram prednji krnjak
onda brisnem kroz prozor
gotovo ispod noža
i alasim se bede.

Ono što izaziva poseban utisak kod čitaoca nije sam događaj već osećanje izrazite nesaglasnosti između predmeta pesme i jezika kojim je iskazan. Dok tema pesme spada svakako u domen delinkvencije i takozvane crne hronike, jezik kao da poništava i sasvim relativizuje njenu ozbiljnost i daje joj sasvim drugo značenje, bilo tako što ismeva („osetih krkobuljisao sam“), ili otvara prostor za različita značenja („upadoše glodari u undžu“, „napravim alavantu“, „pokvarim mu alabaster“).

U tzv. ne-narativnim pesmama, u kojima nedostatak događaja lišava čitaoca konteksta na osnovu koga otkriva njen osnovni „predmet“, govor je hermetičniji, a značenje neprozirnije i istovremeno bogatije. Da nije naslova Ocinkali nas ortaci[18], teško bi se sasvim prodrlo u značenje pesme od dve strofe koje su složene od devet i pet stihova:

oblačno je
okružen oluk
nema oraha
ocinkali nas ortaci
otkucali organu
ogriz i ober
obadvoje
obeshrabreni
optalidonci

odmah odfurajmo
obruč opasuje
bez obezbeđenja
otintaćemo papke
otkulučiti u objektu.

Naslov upućuje na kontekst iz koga se naslućuje predmet pesme – u pitanju je, očito, opasnost zbog toga što je neko „otkucao“ prestupničku grupu. Niz stihova tada se doživljava kao serija kratkih šifrovanih obavesti koje se šalju kao upozorenje na opasnost. Izuzetna frekvencija reči koje počinju fonemom o (21 od ukupno 28) semantički je posebno funkcionalna – time se vizuelno i zvukovno dočarava svojevrsna „tastatura“ kojom se šalje poruka. Dakle, pesma se može recipirati na osnovu naslovne upute, zvuka i vizuelnog utiska, i tada je ona mnogo upečatljivija nego kada se, uz pomoć rečnika šatrovačkog govora, prevede na standardni jezik:

sumnjivo je
loše mesto za pribavljanje novca
nema para
prijavili nas prijatelji
dojavili milicioneru
žena i revizor na železnici
obadvoje
uplašeni
sitni tipovi

odmah odlazimo
obruč opasuje
bez obezbeđenja
uzeće nam otiske prstiju
odležaćemo u zatvoru.

Lingvistička prirodnost „prevoda“ takođe je nosilac važnog obaveštenja, ali ne može zadobiti ni minimum lirskog značenja.
„Fino džeparenje za beznačajne ljude“

Napuštanje naracije i pojačavanje hermetičnosti pesničkog govora još je prisutnije u šatrovačkim pesmama koje su zastupljene u knjigama Telezur za trakanje i Čorba od mozga. U prvoj zbirci, momenat inovacije u odnosu na knjigu Gejak glanca guljarke izražava se unošenjem rime u pojedine pesme, čime se i ovo bitno obeležje tradicionalne poezije podvrgava parodičkoj destrukciji:

montiraj micu
na škrge diši
kušuj i kiži
ne kargoniši

mutne mrtvace
stigne kačka
kilavog ujku
mondiš mačka

(Ugasi kreč[19])

Insistiranje na foničkim efektima je još izraženije u stihovima:

davež je dilkan
deliriše
durmi na dupetronu
dasku delje

dus si dus si
dilkane

(Davež je dilkan[20])

Za razliku od prvih zbirki šatrovačke poezije u kojima se nalaze pesme od preko devedeset stihova, u potonjim knjigama dužina poetskog iskaza se znatno skraćuje. Od tri ciklusa šatrovačke poezije u knjizi Čorba od mozga, posebno su zanimljivi Fajfa na fircanju i Zašniraj njokalicu, u kojima su sve pesme ispevane u formi distiha. To ih čini bliskim tradicionalnim „malim pesničkim formama“ kao što su epigram, epitaf, aforizam. Otuda se u ovim pesmama ne može zanemariti snažno prisustvo metapoetičkog sloja, što im daje ironično i parodično značenje. Tako je očigledno da neke od ovih pesama teže svojevrsnim opštim istinama koje imaju aksiomatsko važenje u mikrosvetu šatrovačkog sporazumevanja:

pišični pacijenti
otintani papci[21]

- što bi u prevodu trebalo da znači kako smešni, nevažni tipovi završavaju u zatvoru. Često su to, međutim, obične konstatacije, slike određenih situacija iz delikventske stvarnosti, kojima posebno značenje daje očit ironični i sarkastični naboj:

mandov u marelju
ofrčio ko kengur[22]

šljaga za šmokljana
prdalo za premijeru[23]

negotivno na tavanu
zašniraj njokalicu[24]

U ovim kratkim šatrovačkim pesmama, koje po formi nalikuju na haiku, munjevite opservacije o čoveku i svetu iznose se konkretnim jezikom, bez ikakvih ukrasa i metafizičkih naslaga. Taj svedeni vokabular oslanja se pretežno na imenice i glagole, dok se ostale vrste reči uglavnom izbegavaju. Na drugoj strani, obilato se koriste zvučni potencijali jezika, posebno aliteracijski i drugi efekti ponavljanja.

Naglašeno prisustvo ironije predstavlja značajnu odliku šatrovačke poezije. Ironija pesmu čini bliskom savremenom urbanom duhu; taj duh se dočarava odbojnošću prema patetičnom, sklonošću ka rugajućem i humornom odnosu prema svakoj vrsti autoriteta, uzdizanjem profanih, marginalnih i bizarnih manifestacija stvarnosti. Izokretanjem reči i ustaljenih jezičkih konstrukcija ne iskazuje se samo ironijska nadmoć u odnosu na ustaljeno jezičko ustrojstvo, već i u odnosu na prihvaćene kanone ponašanja i konvencije uopšte. Naglašavajući ovu dimenziju u stvaranju Miroljuba Todorovića povodom knjige Čorba od mozga, Miloslav Šutić ukazuje da, usmerena protiv nekih kategorija tradicionalne lirike – sentimentalnosti, uviđavnosti, stida – „pesnikova ironija nije isključivo razorila predmet, već je ostvarila novi, humorni estetski kvalitet“[25].

Međutim, postoji, ipak, jedan razorniji vid ironije, koja prelazi u persiflažu, u pesmama u kojima je Miroljub Todorović koristio šatrovački govor u polemičkim poslanicama koje je upućivao protivnicima, a još više „otpadnicima“ signalizma. U pesmama adresovanim na poznate književne stvaraoce, postupkom koji su primenjivali zenitisti i dadaisti, Todorović koristi šatrovački način šifrovanja za ironično prekodovanje njihovih imena: tako je Franci Zagoričnik – Franci Ždanovičnik, Jerko Denegri – Žderko Energi, Bora Ćosić – Bora Ćos. Sam naslov polemičke knjige, nastao u najboljem šatrovačkom maniru, unosi u polemiku snažnu sarkastičnu notu – štep za šumindere mogao bi se istumačiti kao „fino džeparenje za beznačajne ljude“, a podnaslov Ko im štrika creva kao – „ko njih šta pita“. Unošenjem šatrovačkog vokabulara u mikrostrukturu opozicije i kontrasta, Todorović je razuđenom polemičarskom žanru srpske literature dodao jednu od blistavijih, antologijskih stranica.

Šatrovački govor predstavlja bekstvo od konvencije, a nekonvencionalna jezička forma je svojevrsni signal za isto takvo ponašanje i odnos prema stvarnosti. U tom smislu, šatrovačka poezija u vlastiti jezik ugrađuje jedno od osnovnih avangardnih načela kao što je rušenje sistema prihvaćenih normi u pesničkom stvaranju. Povodom knjige Električna stolica, kojom je u celini obuhvaćena Todorovićeva šatrovačka poezija, književni kritičar Vasilije Radikić napominje da se ona uklapa u stvaralački projekt Miroljuba Todorovića jer je napisana jezikom koji nema kanoničke odlike pesničkog govora u tradicionalnom smislu. Ovaj kritičar sažima dosadašnje relevantne uvide u ovu vrstu Todorovićevog stvaranja kada u zaključku[26] tvrdi da je šatrovački jezik pesnik shvatio kao izazov, razumevajući poetsko stvaranje kao „stvaralačku igru”, kojom se jezik obnavlja upravo u pokušajima da izađe izvan okvira koje mu ja zadalo tradicionalno poimanje..

Za Iliju Bakića, pak, koji se, takođe, analitički osvrće na Električnu stolicu, situacije i slike sa kojima se čitalac susreće u ovoj vrsti poezije nesvakidašnje su i zbunjujuće, prepune kalambura jarkih boja iskazanih neoveštalim, fascinantnim jezikom i rečima na samoj granici apsurda[27]. Taj jezik, vrcav, slikovit, sarkastičan, prepun sokova naše urbane svakodnevice i velegradskog podzemlja, živi punom snagom i pleni gustom simboličkom i metaforičkom razuđenošću i silinom. Duhovit i svež, on je britak kao najoštrije sečivo, aforistički suptilan i ritmički zvonak, ali često bez milosti i patetike brutalan i grub. Srpski šatrovački žargon je uistinu jezički vulkan koji neprestano bljuje usijanu, živu leksičku lavu. Njegovom egzotičnošću, bizarnošću i cinizmom, osnivač signalizma iskušava same temelje srpske poezije i literature u celini. U tom prevrednovanju našeg književnog i kulturnog miljea, po Bakićevim rečima, značajnu ulogu u Električnoj stolici igraju i vizuelne pesme (kolaži), u kojima su uverljivo i snažno sjedinjeni provokativne fotografije, razlomljena slova i poruke, kao odraz razbarušene, neukroćene, problematične i histerične svakodnevice „vrlog novog sveta“, iz koga i za koji Todorović šalje svoje signale.

U razuđenom žanrovskom registru Miroljuba Todorovića šatrovačka poezija pripada tzv. borbenoj fazi signalizma. Razorna pesnička energija pojavila se na području koje je dotle bilo podsticajno prvenstveno za prozne stvaraoce;[28] u najboljem slučaju, moglo je biti predmet izučavanja političke sociologije, ali ne i teorije pesništva. Raznovrstan i prilično zaokružen opus stihova na šatrovačkom idiomu uverljivo svedoči o ljudskoj egzistenciji na društvenoj margini. Kao novi vid socijalne umetnosti, šatrovačka pesma postaje govor mnogih koji se iz različitih razloga osećaju otuđenim ili izopštenim. Jezikom kondenzovanog revolta šatrovačka poezija, kako primećuje i Žarko Đurović[29], inicira „Zagledanje izdvojenog čovjeka u vlastito ogledalo“. Prepletom novih značenja, i ukrštanjem žargona sa rečima iz književnog jezika, o našem vremenu se kazuje suptilnije i sočnije nego uglađenom frazeologijom tradicionalnog pesništva; posebno je dragocena sposobnost šatrovačke poezije da poetski jezik oslobodi božanskog i panmitološkog.

Hraneći poeziju temama tragičnog i komičnog, život na socijalnoj margini podstakao je duh imaginacije i ohrabrio osnivača signalizma da znatno proširi socijalne, moralne, semantičke, saznajne i druge dimenzije ovog neoavangardnog pokreta, a na genološkom planu da nastavi potragu za novim proizvodnim oblicima. Žargon je doveden u blizinu pesništva kao njegovo prirodno susedstvo i nepresušno vrelo, a ne samo kao medij subverzije. Šteta je jedino što u ovom nesvakidašnjem književnom i umetničkom iskoraku Todorović nema sledbenike.

[Objavljeno u knjizi „Avangarda, neoavangarda i signalizam“, Prosveta, Beograd, 2002.[

[1] Jedan od značajnijih proučavalaca signalizma, Julijan Kornhauzer, za ovu vrstu pesničkog stvaranja M. Todorovića koristi termin sleng (J. Kornhauzer, Sleng pezija, Tok, Prokuplje, 13-14, 1985, str. 23).

[2] Kriptično, veoma zapretano i zapleteno značenje nosi i pesma Zarni vlač Dušana Matića i Aleksandra Vuča iz nadrealističke publikacije Nemoguće (1930). Ovde nije reč o korišćenju argoa ili šatrovačkog, već o kreativnom kombinovanju raspoloživih jezičkih sredstava izvan uobičajenih normi:

zarnio sam te ramno i zorno zagrezam gorko zazor...
beogradan ili nigdan bez gora a ondan osian željen
ciglan plamen sam iglan...

[3] Miroljub Todorović, O šatrovačkom govoru, u knjizi Gejak glanca guljarke, Beograd, 1974, str. 96.

[4] Šire o tome u knjizi Ranka Bugarskog Jezik i lingvistika, Beograd, 1972, str. 240.

[5] Tomislav Sabljak, Šatra, rječnik šatrovačkog govora (Predgovor), Zagreb, 1981, str. 5-21.

[6] Dragoslav Andrić, Dvosmerni rečnik srpskog žargona i žargonu srodnih reči i izraza, Beograd, 1976, str. 1-17.

[7] Obimno Andrićevo delo sadrži oko osam hiljada žargonskih reči iz arhaičnog, narodskog, familijarnog, kasarnskog, narkomanskog, sportskog, omladinskog i studentskog govora; izvestan broj reči preuzet je iz Todorovićeve zbirke Gejak glanca guljarke. Za razliku od rodonačelnika signalizma, koji se bavio i kovanjem novih reči, istaknuti prevodilac i pesnik Andrić zadovoljio se samo skupljanjem i klasifikacijom. Pojava Rečnika žargona dočekana je u srpskoj kulturi mukom i osporavanjem, da bi ubrzo zadobila dimenzije leksikografskog podviga.

[8] Miroljub Todorović, O šatrovačkom govoru, u knjizi Gejak glanca guljarke, Beograd, 1974, str. 97.

8 Videti naš polemički tekst pod naslovom Signalizam – jugoslovenski stvaralački pokret u časopisu Tok, dvobroj 13-14 za 1985, str. 6.

[9] Živan Živković, Signalizam, Paraćin, 1994, str. 223-224.

[10] Ilija Simić, Šatrovački žargon, Delo, knjiga IV, Beograd, 1969-70.

[11] J. Kornhauzer, Sleng poezija, str. 23.

[12] Oto Jaspersen u knjizi Čovječanstvo, narod i pojedinac sa lingvističkog stanovišta (Sarajevo, 1970) posebno ukazuje na privlačnost ovog govora za mlade.

[13] O vrednosti tajnopisa, na primerima starih srpskih pesničkih zapisa, piše Đorđe Trifunović u predgovoru antologije Iz tmina pojanje (Beograd, 1962, str. 25). Vuk Karadžić u Srpskom rječniku iz 1818. odrednicu kozarski na strani 315. ilustruje ovim primerima: krdokrđi, krmekrni i krdokrnekrsi krvokrde u značenju dođi meni odnosno donesi vode (druga knjiga Sabranih dela, Beograd, 1966).

[14] U zbirci Gejak glanca guljarke Todorović je načinio neobičan eksperiment s dvostrukim udaljavanjem od osnovnog značenja reči, prevođenjem dveju pesama sa (uslovno rečeno) šatrovačkog standarda. Šatrovačke pesme Ne znaš odakle da ga pališ i Kresni klikerom sada imaju naslove Ne šzna kleoda ad ga lišpa i Snikre keromkli (str. 61). Ovim opitima proveravaju se ekspresivni i zvučni potencijali šatro-govora, koji i inače ne teži univerzalnoj primeni.

14 U pogovoru Todorovićeve knjige Čorba od mozga (Beograd, 1982, str. 315) Ilić naglašava kako je žargon, u svojoj socioontološkoj zasnovanosti, kritički određen prema društvenoj stvarnosti: „Žargon iskazuje nezadovoljstvo postojećom socijalnom zbiljom i svoje nemirenje s njenim konvencionalnim institucijama, vrednostima, moralom“... Vladimir Bovan objavio je u Glasniku Muzeja Kosova (sv.XI za 1971) tekst o tajnom jeziku radnika iz oblasti Sredske i Sirinića, uključujući i spisak reči na pune četiri stranice.

[15] Miloslav Šutić, Signali svakodnevnice, Savremenik, 38-39-40, 1996, str. 33.

[16] Miodrag Petrović, Signalizam Miroljuba Todorovića, Izraz (Sarajevo), 5-6, 1989, str. 444.

[17] Miroljub Todorović, Gejak glanca guljarke, Beograd, 1974, str. 10.

[18] Ibidem, str. 52.

[19] Miroljub Todorović, Telezur za trakanje, Beograd, 1977, str. 11.

[20] Ibidem, str. 46.

[21] M.Todorović, Čorba od mozga, str. 30.

[22] Ibidem, str. 46.

[23] Ibidem, str. 46.

[24] Ibidem, str. 47.

[25] Miloslav Šutić, Signali svakodnevnice, Savremenik, 38-39-40, 1996, str. 34.

[26] Vasilije Radikić, Novi prostori poetskog, Književne novine, Beograd, 15. juli 1999.

[27] Ilija Bakić, Sjaj pesme i jezika, Borba, 7. oktobar 1999.

[28] Sociolog Zoran Avramović piše u tekstu Književnost i politička sociologija (u zborniku Interdisciplinarnost teorije književnosti , Beograd, 2001, str. 211) da je politika „dinamizujući faktor književnosti“. Političko pripada kontekstu, ali i tekstu i arhitekstu; posebno je, po njegovom mišljenju, antidemokratska politika podsticajna za književnost. Avramović podseća da su neka dela neprolazne vrednosti rođena u književnom otporu totalitarnoj vladavini, navodeći knjige Doktor Faustus T. Mana i Arhipelag Gulag A. Solženjicina. Za ilustraciju dejstva političkog aspekta na pojavu i recepciju književnih dela na našem prostoru, Avramović spominje Vreme smrti D. Ćosića, Tren II A. Isakovića, Grobnicu za Borisa Davidoviča D. Kiša, Knjigu o Milutinu D. Popovića i

U potpalublju V. Arsenijevića. Pesnički primeri, posebno šatrovačka poezija, još nisu ušli u vidno polje naših polit-sociologa.

[29] Žarko Đurović, Svijet signalizma, Beograd, 2002, str. 47.

No comments:

Post a Comment