Friday, August 14, 2009

POEZIJA I AVANGARDA

dr Veselin Ilić


(O poetici i poeziji Miroljuba Todorovića)

"I najbolja fotografija već izdaje stvarnost, ona nastaje iz izbora i daje granicu onome što je ne poseduje".

A. Kami

O duhu pesničke avangarde

Umetnost (poezija) po sebi je revolucionarna – avangardna. Avangardu ontogenetski određujem kao duh umetnosti, kao opšte povesno i socijalno svojstvo umetnosti. Avangarda je, stoga, nerazlučiva od ontologije umetnosti, samoga čina umetničkog stvaranja. Ne slučajno upotrebljena je sintagma "revolucionarna-avangarda", jer je u pojmu umetničke avangarde supstituisan i njen socijalni smisao. U samom svom povoju, u činu nastajanja pojam avangarda – u vremenu Pariske komune – emotivno i zanesenjački (ideološki) poistovećuje umetničku i političku avangardu. Avangardni stvaraoci umetnosti su na pariskim barikadama, ali njihove stvaralačke energije, kao i umetnika koji učestvuju u Oktobarskoj revoluciji, u Lenjinovom vremenu, gore utopijskim plamenom stvaranja. Otuda u ovom naznačenom dihotomnom svojstvu ontologije umetničke avangarde i avangardne poezije signalizma istovremeno i nalazim tle povoda za polemičku reakciju Miroljuba Todorovića na duže od decenije osporavanja ovoga avangardnog pesničkog pokreta, ponajviše u beogradskoj književnoj kritici.[1]

Pre pune dve decenije objavio sam povodom prve pesničke zbirke M. Todorovića "Planeta" tekst pod naslovom "Avangardni pesnik Miroljub Todorović".[2] Očigledno je da dvadeset godina u aksiološkom smislu može biti i dovoljno-nedovoljna vremenska distanca, da bi se nepristrasno, istorično objektivistički, dakle, kritički, moglo svedočiti o uzletima signalističke poezije i poetičkog stvaralaštva M. Todorovića. U istoriji razvoja misli, teorije o umetnosti, dvadeset godina je i mala distanca da bi se kritički moglo prosuđivati o vrednostima i ne-vrednostima avangardne poezije signalizma. Ali to je dovoljan vremenski prostor da surogati mišljenja i stvaranja, postanu i predmetno vidljivi svojim smislom, istinama, porukama – ne – porukama. Dvadeset godina je dovoljno za biološku mladost čoveka, ali za jedan teorijski ili umetnički pokret to je sasvim dovoljan vremenski okvir da se iskaže u svojoj stvaralačkoj toleologiji ili nestvaralačkom iracionalizmu. Dvadeset godina to je dovoljan vremenski prostor za potvrdu i negaciju umetničkih tvorevina, a ponajviše i najlakše poetskih tvorevina.

U kratkoj četrdesetogodišnjoj istoriji našega modernoga, posleratnog pesništva, Miodrag Pavlović i Vasko Popa – prvi avangardni pesnici u posleratnoj srpskoj poeziji – zauzimaju najistaknutije mesto. U ovih poslednjih dvadeset godina uz njih ravnopravno stoje i tragično preminuli Branko Miljković i postojani revolucionar pesme Miroljub Todorović. Poezija V. Pope i M. Pavlovića, to i za najortodoksnije tradicionaliste, kako u svojoj polemičkoj knjizi pokazuje i M. Todorović, više nije sporna – obelažava početak trnovitog, nekonformističkog ali i zvezdanog puta srpske moderne, avangardne lirike. Poezija Branka Miljkovića, prekinuta nasiljem pesnika nad svojom poezijom anticipira, sasvim jasno nove prostore i sazvežđa buduće signalističke poezije.[3] 1 kao što poezije V. Pope i M. Pavlovića prve obeležavaju raskid sa socrealističkim poetskim nasleđem početkom pedesetih godina, tako i avangardna signalistička poezija M. Todorovića stoji kao osoben umetnički beleg na početku puta našega savlađivanja hegemonističkog poetskog evrocentrizma, kome se na pravi način nisu mogli da suprotstave nadrealizam M. Ristića i K. Popovića, Matica i Daviča, ni zenitizam Lj. Micića. Otuda se i može smatrati da poezija V. Pope i M. Pavlovića s početka pedesetih godina i signalistička poezija iz sredine sedamdesetih godina M. Todorovića grade simbolički luk emancipacije naše posleratne moderne poezije. S poezijom ove trojice pesnika koji grade dugin luk srpske avangardne posleratne poezije počinje da nestaje ona ne samo vremenska distanca i da se stvaralački nadilazi ovaj naš ukleti poetski (kulturni) balkanski prostor; počinje stvaralačko ulivanje i integracija naše poezije u planetarni svet moderne poezije.

Pesnici nadrealisti, pa i idejno-poetički kontraverzni zenitizam Lj. Micića, počinju da uspostavljaju poetsku komunikaciju sa centrima i središtima poetskog stvaranja u Evropi. Svedočeći ex silentio[4] u ovih dvadeset godina, signalizam M. Todorovića čini korak dalje: simultano i nezavisno nastaje na našem tlu kao što se rađa na tlu Latinske Amerike i Zapadne Evrope. Sa signalizmom na srpskom kulturnom tlu se ostvaruje, slobodno se može reći, jedan epohalni prevrat u demetropolizaciji, u deevropocentrizmu, poetskog i poetičkoga stvaranja u nas. Dvadeset godina je sasvim bilo dovoljno da se potvrdi neosporni avangardni habitus signalizma i njegov neosporni doprinos procesu sekularizacije savremene srpske poezije. Neosporan je isto tako doprinos signalizma i svojevrsnom procesu radikalizacije naše avangardne poezije, što je potvrda revolucionarnog, socijalnog smisla, izuzetno značajan moment koji se iskazuje u odnosu umetničke avangarde i socijalne stvarnosti savremenog društva, kulture.

Duh umetničke avangarde, avangardna teleologija signalističke poezije ponajviše ustaje protiv duha entropije tradicionalizma. On je otvorio ne slučajno umetničke prostore poznate Matićeve poetske kategorije nigdine koja je semantički najbliža makedonskoj reci idnina (budućnost). Zato i nije slučajno da D. Matić u času svoga zvaničnog stupanja u najtradicionalniju instituciju srpske kulture, nalazi potrebu da govori o avangardi signalizma.[5] Izvesno je da je D. Maticu bilo sasvim poznato da je novum kao i novum svakog vida umetničke avangarde svojim utopijskim prizivanjem nigdine stvaralačkog, vazda suočen s onom latentnom ali uvek prisutnom entropičnom psihologijom tradicionalne umetničke svesti. Ona će preduzeti sve, ne libeći se da se koristi i metodom prećutkivanja, protiv svega onoga u savremenom umetničkom stvaralaštvu što postavlja pitanja, što se ne miri sa postojećom umetničkom zbiljom, protiv utopijskog humanizma avangarde signalizma, koji se, evo u ovih poslednjih dvadeset godina iskazuje i kao svojevrsna kritika svega postojećeg u tradicionalnoj i tradicionalističkoj i posebno nacionalističkoj umetnosti. Knjiga polemika M. Todorovića "Pevci sa Bajlon skvera" već u svom površinskom lako vidljivom semantičkom sloju naslova iskazuje tu razornu kritiku svega postojećeg u tradicionalističkoj umetničkoj praksi, kritiku apologijske svesti koja se u tradicionalističkim poetikama iskazuje u nekritičkom, emotivnom odnosu prema kulturnom nasleđu, umetničkoj baštini.

Iz smirenog i dostojanstvenog polemičkog diskursa M. Todorovića iskazuje se ono shvatanje avangardne umetnosti (poezije) po kojem je avangarda moguća kao neotuđeni duh umetnosti, kao trajno, neuništivo, stvaralački nepokorno svojstvo savremene umetnosti (poezije), umetnosti koja je kritika po sebi. Stoga, samo kada poseduje rodnost kritike, kada je u umetnosti zastupljena izvorna kritička svest, ona jeste otelovljenje slobode. I zato postoji objektivirana istoričnost poznate formule avangardne poetike: umetnost samo ako je avangarda na najpotpuniji način obuhvata suštinu umetnosti. Avangarda je nesputano umetničko stvaralaštvo. A sve ono u umetnosti što u sebi ne nosi duh avangarde je najčešće ne-umetnost, kič i blef.[6]

Umetnička avangarda po svojini socio-ontološkim pretpostavkama imala bi da bude usmerena u budućnost: to je i osnovno estetsko i estetičko značenje poetike signalizma. Ono što osporavaoci signalističke avangarde očito zaboravljaju jeste da je umetnička avangarda nezavisna od kritike jer je po sebi kritika svega postojećeg u aktualnoj umetničkoj (stvaralačkoj) zbilji. U izvornoj ontologiji avangarde signalizma je ludička stvaralačka svest. Homo ludens je neodvojiv od avangarde. Polazno određenje avangardne umetničke svesti je njena ludička ontologija, jer, je to i određenje svih poznatih oblika umetničkog stvaralaštva u dosadašnjoj istoriji čovečanstva. Poetika avangardne signalističke poezije briše razlike između subjekta i objekta čina umetničkog stvaralaštva. Ona u sam čin stvaranja uključuje i sferu estetske recepcije. To je onaj postupak koji zbunjuje i izbezumljuje protivnike signalizma. Signalistička poezija, a na to njeno svojstvo s merom ukazuje i poslednja knjiga M. Todorovića, ukazuje na značaj receptivne dimenzije estetskog stvaralačkog akta, koji se zbiva u sferi doživljavanja umetničkog dela i u postupku intelektualnog (stvaralačkog, kritičkog) zauzimanja stava primaoca prema delu koje je predmet doživljaja. To je onaj esencijalni kompendij poetike signalizma po kojem se prepoznaje nestajanje, uklanjanje granica između subjekta i objekta umetničkog (poetskog) stvaralaštva.

Poezija, mit i avangarda

Racionalna vladavina logosa u savremenoj kulturi, nastoji da jednako odstrani duh avangarde iz savremene umetnosti kao što je potisnula mit iz nauke. Ali mit i avangardu u umetnosti – poeziji i nije moguće obuzdati. Savremena misao o umetnosti nije još razložila i relativizirala mitsko i avangardno u biću poezije. Otuda i pretpostavka o njihovom – mita i avangarde ontogentskom jedinstvu u govoru poezije. U nedugoj istoriji avangarde savremene umetnosti, susrećemo sinhronijsku aktuelizaciju mita i avangarde. Avangarda kao da brani permanentnu aktuelizaciju mita u savremenoj umetnosti – poeziji. Ali sam čin ovovekovne aktuelizacije mita u umetnosti je istovremeno i obnavljanje avangarde u umetnosti – poeziji. Prisustvo mita u savremenoj poeziji je takvog stepena da se u izvesnim momentima čini da je mitsko jednako poetskom i istovremeno da bez avangarde nema poezije. Ali, bez poezije ne bi bilo ni mita ni avangarde. Njihovo jedinstvo koje se u savremenoj zapadno-hrišćanskoj civilizaciji pokazuje na mitsko varljive načine, ima svoje pretpostavke u ontologiji ukupnog ljudskog stvaralaštva.

Savremena hermeneutika mita[7] odgoneta genetske veze i svojstva savremene poezije (književnosti) i mita. Ona stoji pred istim, vazda aktuelnim pitanjem o genetskom jedinstvu mita i poezije. Pitanje koje se postavlja može se različito formulisati. Može da se iskaže i u elementarnoj formi; da li je na početku bila pesma (poezija) – govor ili mit? Kakvi su genetski odnosi između njih? Kakva je bila prastvarnost tih odnosa? Po kom su se prioritetu ispoljavali? Da li je prvobitni govor čoveka po sebi bio avangarda?

Iz karaktera i prirode arhetipova poezije i mita moguće je u savremenoj umetnosti istraživati i svojstva odnosa mita i avangarde prema svim oblicima književnog i umetničkog stvaranja. Dijalektička teorija o umetnosti nastoji da se u skladu sa marksističkim pogledom na svet odredi prema mitu i avangardi. Savremene teorije: antropološka, sociološka, simbolistička, psihoanalitička, strukturalistička, tipološka gaje velike ambicije i uverenje da su našle potrebne ključeve za demistifikaciju ovoga odnosa prekrivenog tamom istorije i zamkama još neodgonetanih tajni čovekovog bitisanja. Ali savremena teorijska misao o umetnosti vazda se mora vraćati ovoj dilemi i tražiti istinu o ontogenetskom jedinstvu govora poezije, mita i avangarde.

Poezija je opstala kao mit borbe za opstanak. U pesmi je stvoren mit. Mit je bio pesma. Nastajao je i u obliku ritualne pesme istovremeno s pesmom. Otuda je i tako prisno drugovanje i privid o jedinstvu pesme, mita i avangarde.

Pesma je nastala istovremeno sa radom. Kao sastavni deo sinkretičke prakse pesma je bila jedan od značajnijih njegovih oblika. Rad je bio pesma. Kao i rad, pesma je sredstvo opstanka. U službi razvoja. Priroda pesme je radenička, proizvodna, stvaralačka, kao posledica i konkretni izraz stvaralačkog u radu pesma je neotuđivi deo savremene kulture, budućnost savremenog društva.

Pesma je bila i sada jeste najkonkretniji izraz žudnje, bola i radosti; himerični tragač za srećom i srećnom stvarnošću. Najplemenitiji izraz subjektivnog čovekovog bitisanja u vremenu. Čovekov nemoćni zov života. Budućnosti kakve nije bilo u istoriji ali kakve može biti. Da li je to samo iluzija pesme. To je određenje biti pesme ne samo u estetici i poetici, već i samoj savremenoj praksi poezije. Pesma je bila i jeste onaj deo stvarnosti društva, ona projekcija kosmosa bez koje faktički ne bi bilo moguće ostvariti harmoniju na ključalom, vulkanskom tlu istorije ljudskoga društva. Ona kroz galaktičke tmine krči svetlosne puteve čovekovog prodora ka svom još neodgonetnutom biću, ka tajni jednako neuhvatljivoj kakva je bila i u vremenima homo primigeniusa. U času kada je stvaralačka moć homo sapiensa nemoćna, kada se ne usuđuje njegova imaginacija da bdi nad omamljujućim ivicama nesmisla – tamo odakle se rađa i gde počinje čovekova nemoć i gde se opredmećuje materijalnost nemoći, počinje pesma. Rađa se na mađijskim granicama irealnog i realnog sveta stvarnosti i istorije. Zato je njeno biće mađijsko i mitsko u meri u kojoj je i poetsko. Jednako u praistoriji i savremenosti. Pesma ne trpi nikakvu teološku indoktriniranost. Ne robuje mraku religija; prošlih i budućih sakralnosti. Pesma je u službi budućnosti. Ona je po sebi teološki sazdana. Njena etika je prevashodno futurološka. Mit može biti i opstati u pesmi samo kao najopštija i istovremeno najelementarnija jedinica komunikacije pesme. Ukoliko se mit ne preda i ne poetizuje, ukoliko sačuva svoju glavu, poezija je izneverila svoju autentičnu stvarnost. Njeno orfičko zaveštanje je jasno: poezija ne služi religiji, ideologiji, mitu. Poezija je poezija za sebe. U službi stvaralaštva. Ona je ptica razvoja, koja leti ka budućnosti ljudskog slobodnog stvaranja.

"Da li pesma može da izmeni svet"?, ovo ironično pitanje, u savremenoj poetici, pripisuje se Gotfridu Benu.[8] Ako poezija postoji u istoriji, ako je sada tu u stvarnosti ove civilizacije, ona nema drugih moći: njen je to jedini nedosegnuti ali stalno dosezani istorijski smisao. Moć poezije je najmoćnija: može da se ostvaruje onda kada su drugi konkretni subjekti i institucije moći nemoćni. To je njena istina. Poezija je mađijska moć ljudskog slobodnog stvaralačkog govora. Bila je univerzalno .sredstvo mitologenske prakse arhaičkog čoveka. I zato je priroda pesme autohtona, zatvorena, integralna. Ne trpi strana tela. U trajanju njena je priroda prirodom i položajem čoveka u kosmičkim i njenim galaksijama precizno oformljena. Sve ostalo u njenom razvoju: magija, mit, igra, muzika, jezik, bilo je podređeno interesu pesme. U jedinstvu, sinkretizmu, reč – jezik pomognut magijom i mitom služi poeziji – pesmi. Dosledna svome biću ona istovremeno samoubilački nastoji da ih destruira i uništi. Poezija ne trpi nikakvu vladavinu. Ona je zaljubljenik ritma, pokreta, komunikacije, dakle, informacije po sebi, u totalnom iskazu. Ni u savremenim oblicima pesma nije savladala svoju kinetičku prirodu. Permanentno u istoriji ratoborna prema svojoj prirodi i protiv nje pesma nesvesno nastoji da obnovi svoj kinetički govor, svoju kinetičku stvarnost. To je iskonski put kojim savlađuje mit u svome tkivu. U tom nastojanju pesma se vraća mraku, ćutnji, negovoru. Na taj način pesma odaje svoju vitalnu, neiscrpnu i neukroćenu revolucionarnu energiju. U savremenosti pesma uzima lice arhetipa: želi da bude starija od reci i mita. Čini to obično u vremenima svoga klonuća, kada je porobe: mit, religija ili politika, a njena stvaralačka nemoć nastoji da ubedi svet da više nema neosvojivih prostora poetskog. A, iluzija je da se svi govori poezije mogu izgovoriti uvek kada se to želi. To je vreme mita u poeziji. Tada mit uzurpatorski osvaja njen krvotok i preti da se nametne kao istinska poetska vrednost. Takva izdajnička uloga mita nikada nije opstala u poeziji. Njegovo mitomansko prebivanje u poeziji uvek znači i izdaju poezije. Mit, kad god to istorijske i stvaralačke okolnosti dozvoljavaju, nastoji da se nametne kao suština poezije. Poezija i mit menjaju uloge: pesma postaje zarobljenik mita. To je igra između njih koja je počela, ali koja nema kraja. Mit nastoji da kamuflira svoj podređeni položaj time što nastoji makar i lažno da preuzme ulogu poezije. Kada su u izmenjenoj ulozi pesma je izvor mita.

Ovo je interpretacija stvarnosti samo jednog odnosa poezije i mita koji prepoznajemo po tome što nastoji da izbriše granice između njih i između njih i spoljašnjeg sveta. Ovaj odnos između mita i poezije (književnosti) može se tretirati i kao vrednosni odnos između mita i savremene umetnosti i kulture u celini. U savremenoj teoriji umetnosti zastupljena su veoma različita shvatanja o ovom odnosu. Ima protagonista "brisanja granice između mita i literature", ali nije istovremeno mali broj naučnika i filozofa koji negiraju to "lažno jedinstvo". Na zapadu su već oformljene i posebne mitološke škole u istoriji književnosti. Jedan od najeminentnijih predstavnika mitoloških škola u istoriji književnosti je ona koja se oformila na univerzitetima Amerike.[9] Pomenimo samo shvatanje mita Džozefa Kembela na koje je u najvećoj meri uticala Jungova teorija o kolektivno nesvesnom: mit je tumačenje istine zaogrnute u veo tajne. Preobraćanje iz činjenice u mit beskrajno je fascinirajuće. To fascinirajuće pokazuje se i u pretakanju mita u poeziju (književnost). Veoma je široka lepeza shvatanja odnosa između mita i poezije. Od Žorža Dimizela jednog od najpoznatijih predstavnika savremene francuske sociološke misli o mitu i do marksističkog stanovišta o odnosu literature i mita E.M. Meletinskog, savremenog sovjetskog mitologa. Maletinski se zalaže za izučavanje značaja "mitološkog sižea" kao saznanja u različitim epohama razvoja ljudskog društva. Shvatanje Herberta Rida, iako on pripada psihoanalitičkoj školi mišljenja, ukazuje na razliku između mita i pesme. "Mit i pesma razlikuju se u ovome: mit se suočava snagom svojih slika, a te slike se prenose pomoću verbalnog simbola bilo kog jezika. Suština mita ima osobinu rasipanja. Pesma istrajava, ostaje pomoću svog jezika: njena suština pripada tom jeziku i ne može se prevesti. Veoma retko pesma na jednom jeziku može da inspiriše pesmu slične pesničke snage na drugom. Obično se samo slike prevedu netaknute. Pa ipak, pesma je više nego suština jezika, ona je ta suština udružena sa slikama. U kasnijim stupnjevima ljudskog razvoja ona može biti ta suština udružena sa apstraktnom misli ili razgovorom; ali to je najređi tip poezije i nepomirljivi preludijum ka pesničkoj dekadenciji."[10]

Šta za poeziju znači vraćanje mitu? Ono ima dvostruki smisao: (a) s ontogenetičkog i dijalektičkog stanovišta vraćanje mitu je pokušaj da se prodre do suštine pesme, (b) u savremenom pesništvu vraćanje mitu više je želja – znak poezije da izađe iz stanja nemoći nego što se u tome stvarno krije interes za "izgubljenim izvorima."[11]

Ovu nepotpunu deskripciju ontogenetičkog jedinstva poezije i mita završavamo rečima već pomenutog E. M. Meletinskog: "XX vek je osobito raširio naše poglede na mit, njegove funkcije i strukture tesno povezao sa individualnom psihologijom stvaranja. Mit je stvorio sam sebe (Pod. V. I.) ne samo kao genetički izvor za razvitak umetničkog mišljenja, nego u izvesnoj meri, kao svoj večni model i suštastveni element. Sadašnji panmitološki patos ništa manje ne bi trebalo ograničiti, da se u shvatanju mita ne bi stvorila ni umetnička literatura, ni čovekova psihologija, ni politička ideologija kakvom on nije ni bio."[12] Saglasnost mišljenja Meletinskog i pretpostavke o ontogenetičkom jedinstvu poezije i mita koju smo pokušali da obrazložimo, ne treba posebno iskazivati. Prva forma nastanka mita, kako dokazuje marksistička antropologija, bila je pesma. Mit je nastajao u pesmi. Ona je njegov svevremeni saučesnik. U telu pesme mit je bio samostalan u svojim vitalnim, čulnim i ostalim mnogobrojnim funkcijama.

U istoriji poezija nikada nije bila u nezavidnijem položaju: skoro da ne postoji savremeni pesnik koji veruje u socijalnu moć poezije. Pesma je, izgleda, privilegija savremenih heretika i sanjara. Ali ako u socio-kulturnu moć poezije ne mogu verovati ni sami pesnici, kako je mogu stvarati? Istorija poezije govori da je postojalo verovanje u magijsku moć pesme. Otkuda verovanje čoveka u čudotvornu moć poezije? On je verovao u božansku moć pesme jer je to verovanje bilo sredstvo borbe za opstanak. Tu veru u stvaralačku moć pesme nije ignorisala ni antička filozofska misao.[13] A ni savremena estetika i poetika ne poriču magijsko svojstvo poezije. Već citirani pesnik i teoretičar umetnosti Herbert Rid iskreno priznaje: ,;Mogu da tvrdim da je sva poezija koju sam napisao i koju danas smatram autentičnom, napisana neposredno, u trenutku, u stanju transa".[14]

Vera u magijsku moć poezije izraz je i kolektivne prirode poezije, neke vrste stanja zanosa koje progovara u čoveku. Mitski i magijski karakter pesme za primitivnog čoveka iz perioda najmlađeg paleolita i neolita ima istovremeno značenje kao i sadašnja socijalna angažovanost poezije. Verovanje čoveka u mađijsku moć pesme prvo je vrednosno određenje umetničke i socijalne funkcije poezije. Ali, kako je njena priroda magijska, subjektivna, mitska, kako se može govoriti o socijalnoj funkciji poezije, vapi savremena teorijska i kritička misao. Ako je pesma nemoćna i onemoćala, ako postoji samo kao iracionalna tvorevina kako se može i pomišljati da ima društvenu moć. A, ako nema društvenu funkciju, kako je opstala, zašto postoji?[15] Ne može se ubedljivo i dijalektički jasno odgovoriti na sva ova pitanja formulom l'art pour l'art.

Pesma je nastajala iz najordinarnijih socijalnih pobuda. Uostalom u praskozorju čovečanstva, na početku, istu ili sličnu socijalnu funkciju imali su: lov – rad, kinetički i artikulisani govor – pesma, magija – obred. Jer, bili su integrisani u jedinstvu rada i predstavljali su jedinstveni govor čovekovog pretka. Najveći broj poznatih teorijsikh interpretacija o postanku pesme, ima jasnu socijalnu određenost. Čak i mitske interpretacije – svi poznati mitovi o postanku poezije[16] imaju jasnu i naglašenu socijalnu određenost pesme. Verovanje čoveka u čarobnu moć pesme je samo jedan od argumenata o društvenoj određenosti poezije. Društveno je unutrašnja neotuđiva vrednost pesme. U neolitu ono se identifikuje s mitskim.

Poezija je učinila istoriju predmetom pesme. Ali iz istorije se rađa u poeziji mit. To je još jedan od uzroka najvećeg broja zabuna i izazova u savremenoj poetici, estetičkom i sociološkom shvatanju odnosa poezije i mila. Mit nastoji shodno svojoj prirodi, dakle sam po sebi, da osvoji teren istorije.[17] Njegova moć metamorfoze najčešće i najžešće pogađa istoriju. Stoga je svojim antimitskim bićem istorija jednako neprijateljski raspoložena i prema poeziji i prema mitu. Ali, u poeziji, istorija navlači ruho mita. Mit nastoji da istoriju mitizira, proguta. U tom nastojanju poezija mu svesrdno pomaže. U tumačenju ovog odnosa mit – poezija – istorija, u savremenoj teorijskoj misli javlja se veliki broj disparatnih interpretacija. Nisu od toga oslobođene ni najnovije poetske, pa ni avangardna signalistička poetika.

Moć i nemoć signalističke poezije pokazuje se u karakteru njenog odnosa prema mitu (istorija pesme), ali i prema socijalnoj stvarnosti. Signalistička poezija obnavlja svoju vitalnost iz demitizacije, razbijanja mita, nemirenja s planetarnom socijalnom zbiljom. U socio-ontološkom sklopu signalističke poezije mit je njena nepomirljiva suprotnost. U polivalentnim i heteronomnim oblicima svoga stvaranja signalistička poezija insistira na avangardnom, ali i raznorodnim i smelim načinima (metodima) nastoji da spoji estetske i socijalne vrednosti, doslednom etikom rušenja tradicionalnih vrednosti bit umetnosti (poezije) izjednači sa svakodnevnim životom čoveka. Tako se u tkivu signalizma počinje da ostvaruje iskonska ambicija pesme da bude ono što je bila: sastavni deo dnevnog rada, slobode stvaranja, snova, ljubavi i sreće – svakodnevnog neotuđenog života čoveka. U svojoj razuzdanoj slobodi stvaranja signalistička poezija kao da nesvesno želi da magijski prizove i pribavi izgubljenu, otuđenu slobodu savremenog čoveka. Ta magijska, plemenita, humanistička ambicija signalističke poezije, kako je naznačeno, proishodi iz samih sociontoloških korena poezije i njene avangarde.

Signalizam: oblik socijalne kontrapoezije

Poetika i poezija signalizma, razarajući tradicionalni i istrošeni simboličko-metaforski jezik savremene poezije, uz svoja mnogobrojna metodološko-poetička obeležja, gotovo zakonito stiže i do korišćenja govora žargona. Ne dešava se prvi put u istoriji moderne poezije da žargon postaje jezik i poezije, ali u signalizmu on jeste zakoniti ishod jednog konzistentnog teorijskog shvatanja dijalektike "subjekt-objekt odnosa" socijalne zbilje i poezije. Žargon u poeziji signalizma nadasve ukazuje na socijalnu stranu ove poezije: uz njegovu pomoć signalizam se iskazuje kao svojevrsni oblik socijalne, angažovane kontrapoezije. Ovo saznanje o signalizmu kao socijalnoj kontrapoeziji potvrđuju poslednje zbirke M. Todorovića (primerice: Gejak glanca guljarke i Telezur za trakanje), u kojima jezik njegove poezije evoluira ka žargonu, ka "šatrovačkom jeziku". A žargon je živi (neotuđeni) jezik kulture svakodnevlja.

U socio-ontološkoj, poetičkoj, zasnovanosti signalizma žargon je kritički određen prema svakodnevnom životu, prema socijalnoj zbilji. Žargon, kako je poznato, uvek iskazuje nezadovoljstvo i svoje nemirenje s konvencionalnim, vladajućim, institucijama, vrednostima i moralom datoga društva. S korišćenjem žargona poezija signalizma, a posebno poezija M. Todorovića, otuda, poprima doista na prvi pogled uočljiv socijalni vid. A činilo se na početku stvaranja signalističke poezije i u prvim koracima zasnivanja njene poetike, iz nekolikih nespretnih ili nedovoljno obrazloženih formulacija, da je signalizam neka vrsta apologije stvarnosti tehnološke civilizacije, svih vidova njenog monstruoznog tehnokratizma i birokratizma. Ali upravo stihovi što su sakupljeni u dve već pomenute zbirke M. Todorovića demantuju takva teorijska (poetička) određenja signalizma i govore u prilog socijalnog habitusa ove poezije. Ova se misao može i konkretnije formulisati: u zbirkama Gejak glanca guljarke, i, Telezur za trakanje, koje nesumnjivo predstavljaju novu fazu u razvoju signalizma i samog pesnika M. Todorovića, suočavamo se sa svojevrsnim oblikom socijalne poezije.

Poznato je da to što je signalistička poezija delimično nastala i kao originalna simbioza nauke i poezije, pa i poezije i savremene nauke o jeziku – sociolingvistike i semiotike prvenstveno, likovnih umetnosti, raznorodnih tehnika i metoda, korišćenjem različitih materijala; logično predstavlja iskaz sve većeg približavanja i, reklo bi se, svojevrsnog "brisanja" granica koje postoje između zbilje poezije i čovekove svakodnevice. Nije preterano reći, svakako, da je iskustvo signalističke poezije početak i najava umetnosti (poezije) koja će izbrisati granice između svoje i socijalne stvarnosti, pa će umetnička (poetska) postati sama društvena stvarnost. Stoga je, neosporno ne mala zasluga signalizma za ovu autentičnu najavu poezije (umetnosti) u kojoj se socijalno i stvaralačko prožimaju u svome plemenitom cilju istoričnoga dosezanja humanističkog, stvaralačkog totaliteta čoveka. Ali to je i daleka nedosegnuta budućnost jedinstva poezije i jezika u zbilji demokratske, slobodne čovekove zajednice.

Da bi se ovo eksplicitno poetsko stanovište signalizma i konkretnije obrazložilo nije potrebno sačiniti potpunu analizu sadržaja svih poetičkih (teorijskih) tekstova o signalizmu, kao i poezije signalizma u nas. Jer u našoj književnoj kritici i nauci o književnosti ne postoje posebne studije o socijalnoj poeziji u kojima bi se mogli naći odgovori o odnosu avangardne poezije i socijalne stvarnosti. Ni obimna studija V. Jovičića o rodoljubivoj srpskoj poeziji[18] ne pokreće, čini se, aktuelno pitanje o tome da li je savremena umetnička avangarda pro et contra socijalizma na koje su Lukač i Garodi različito odgovorili.[19] Očito je da se jedan od osnovnih ciljeva signalističke poezije i poetike, a posebno poezije M. Todorovića distancira i konkretno odredi prema drugim avangardnim pokretima u savremenoj umetnosti skriva upravo njen naglašeni socijalni smisao koji teži univerzalnosti i tradiranju granica i same socijalne stvarnosti. Po tome svome svojstvu signalistička poezija i poetika M. Todorovića bi se mogla odrediti i kao svojevrsna socijalna kontrapoezija, koja nastoji da sruši i negira sve postojeće i dosada vladajuće poetičke i estetičke sisteme. Kada se i letimično zastane nad nekolikim odrednicama signalističke poetike M. Todorovića, onda već iskazane pretpostavke o skrivenoj socijalnoj sintagmatici signalizma postaju sasvim prepoznatljive. Signalizam se u "odnosu na konkretnu, vizuelnu, letrističku i spacijalnu poeziju, ustvrđuje M. Todorović, pokazuje kao kompleksniji, obuhvatniji sa širokom lepezom delovanja što podrazumeva i složeniji istraživački instrumentarij. S druge strane i ambicije signalizma su, u odnosu na to što su želele ove struje, znatno veće, ne samo revolucionisanje poezije ili literature, već radikalni zahvati u svim oblastima umetnosti i čovekovog življenja (pod. V. I.) primereni našoj planetarnoj civilizaciji."[20] Sa signalizmom smo tako; sa svim njegovim raznovrsnim izražajnim sredstvima i autentičnim govorima (oblicima): stohastičkoj, vizuelnoj, šatrovačkoj, fenomenološkoj, ready made ili nađenoj poeziji, elementarnoj, "Mail-art" poeziji, permutacionoj i gestualnoj poeziji, suočeni sa jednom do sada nepoznatom i stoga još teško prepoznatljivom kontrapoezijom, čija je osnovna odrednica, upravo njen bunt i nezadovoljstvo postojećom socijalnom stvarnošću. Samo iz pronicanja tog do sada zapostavljenog svojstva signalističke poezije može se razabrati i sva žestina i snaga višeznačenjskih naboja metafore ,.čorba od mozga", koja se logično preporučila i kao naslov ove, poslednje zbirke M. Todorovića.

U "Čorbi od mozga" sabrana su sva ona relevantna iskustva signalističke poezije M. Todorovića, čije je zajedničko svojstvo nemirenje sa otuđenom stvarnošću savremene tehnicirane i tehnokratske kulture. U svakom od deset ciklusa ove zbirke bilo da oni pripadaju stohastičkoj ili vizuelnoj poeziji – "Kad budem bio engleski fudbalski reprezentativac", "Ubio zalj sam se" i "Pisati to je neprirodno" – ili šatrovačkom – "Fajfa na fircanju", "Zašniraj njokalicu", i "Fatum za funjare – ili nađenoj, fenomenološkoj – readv made poeziji i elementarnoj poeziji, koje su zastupljene u ciklusima – "Veštačko disanje", "Trbobolja", "Hvala Eli" i "Čorba od mozga" – samo naizgled skriveno pomalja se žestoko neslaganje sa svim oblicima otuđenoga urbanog života. Poezija M. Todorovića u zbirci "Čorba od mozga" je, rečju, svojevrsna žestoka kritika i poetsko neslaganje sa ukupnom strukturom, kako bi kazala A. Heler, svakodnevnog otuđenog života čoveka u savremenom društvu, u savremenoj sve otuđenijoj urbanoj kulturi. Iz same strukture signalističke poezije i moći njenog govora kao konkretnog govora i simbolike koja u sebi spaja i otelovljuje istovremeno i pesničku i mitološku imaginaciju, signalistička poezija se pokazuje i kao svojevrsni oblik socijalne i angažovane avangardne poezije koja po tome što teži za univerzalnim i transvremenskim obrascima i može nositi odredbe socijalne kontrapoezije. Iz te, reklo bi se, i najznačajnije odredbe, signalističke poezije, iz njenog kritičkog i istoričnog odnosa ne samo prema celokupnom dosadašnjem umetničkom i jezičkom iskustvu već i prema svim oblicima otuđenja čovekovog svakodnevnog života u savremenom društvu, proishodi i njena suprotstavljenost svim oblicima dosadašnje socijalne poezije. To signalističkoj poeziji i pribavlja ona svojstva univerzalnosti avangardnog govora koja je određuju kao kontrapoeziju.

Signalistička poezija M. Todorovića, do sada i nije analizovana kao socijalna poezija. U savremenoj srpskoj poeziji posle zajedničke zbirke "Sreća protiv smrti" (1955) tragično preminulih pesnika B. Miljkovića i B. Šćepanovića, kao da je prestala da bude stvarana socijalna, angažovana poezija. Signalizam M. Todorovića i nije imao ambiciju da obnovi tradiciju angažovane, socijalne srpske poezije. Suprotno, signalizam je, kako je već ne jednom naznačeno, htelo da je poništi. Iz te radikalističke poetske svesti, iz njenog nesaničkog nemirenja sa postojećim otuđenjem poezije i svakodnevnog života, te monotone i otuđene svakodnevice urbane kulture, gotovo spontano signalistička poezija je stigla do samih gorućih tema socijalne lirike. Jer, kada M. Todorović konstatuje: "pisati to je neprirodno" – i kada vizuelnom pesmom – kolažom pokazuje da i u makluanovskoj civilizaciji "budućnost ne pripada blokovima", onda je to svojevrsna socijalna lirika čija je osnovna metafora sam čovek sa svojim otuđenim lepim i gubavim telom, prohtevima i snovima, nedosegnutim ljubavima i izmičućom slobodom. I stoga je signalizam u permanentnoj akciji koja ima oblik autentične poezije.[21] Ne svedoče o tome samo stihovi zbirke "Čorba od mozga", u kojoj su sakupljeni stihovi stohastičke, šatrovačke, vizualne, fenomenološke ili ready made poezija, nađene i elementarne poezije, čijim se konkretnim razmatranjem ovde ne možemo baviti, jer je to već pomi-njani Julijan Kornhauzer učinio na izvanredan način već i ukupan i raznovrstan poetički i pesnici opus M. Todorovića. Kada u svome dnevniku M. Todorović zapisuje jedno od načela svoje poetike "Signalizam u akciji", izvesno je i ne pomišlja da time istovremeno ukazuje na socijalnu (angažovanu) određenost poezije signalizma. Jer čitav poetički opus M. Todorovića, od pojave "Planete" (1965) pa do zbirke "Čorba od mozga", svi oblici iskazivanja njegovog signalističkog stvaralaštva, pokazuju se i kao autentična stvaralačka (kulturna) akcija.

Signalističku poetsku akciju, ta dva (akciju i poeziju) do pojave signalističke poezije M. Todorovića, najčešće suprotstavljena fenomena čovekove delatnosti, istovremeno čine i osmišljavaju, prema pesnikovoj klasifikaciji: (1) objavljivanje knjiga, (2) signalističke predmet (objekt) poeme; (3) signalističke plakat poeme; (4) signalističke akcije (manifestacije); (5) samostalne izložbe signalističke poezije; (6) grupne izložbe konkretne, vizuelne poezije i konceptualne umetnosti, i (7) zastupljenost poezije M. Todorovića u zbornicima, pregledima, antologijama signalističke poezije. Kako se drugačije i može doživeti poetski opus M. Todorovića, već kao jedna permanentna zahuktala i veoma jasno usmerena stvaralačka kulturna akcija. Akcija poezije koja se, avaj, drznula da izmeni ne samo poeziju, da razori ne samo jezik, već da izmeni, utiče, i na samu socijalnu stvarnost. I više od toga, ona nastoji da sama modelira konkretnu kulturnu (literarnu) stvarnost time što kao u magiji i mitskom mišljenju nastoji da između svoje poetske stvarnosti i socijalne stvarnosti izbriše granice. Jezik poetskih metafora biva zamenjivan konkretnim jezikom slike, grafike, pokreta (rituala), radom kompjutera, tehničkim pomagalima, ljudskim telom (figurom). Tu akciju poezije ne određuje samo 19 knjiga poezije, 2 signalističke predmet (objekt) poeme, 5 signalističkih plakat poema, 6 posebnih signalističkih akcija, 6 samostalnih izložbi signalističke poezije, 189 grupnih izložbi konkretne, vizuelne poezije i konceptualne umetnosti na kojima je u svetu i u nas učestvovao M. Todorović.

Signalističku poeziju kao originalnu kulturnu akciju prevashodno određuje avangardna njena bit i autentična, stvaralačka fenomenologija. Dovoljno je pročitati bilo koju pesmu iz bilo kojeg od ciklusa zbirke "Čorba od mozga", pa se uveriti u snagu nove i žestoko-kritičke socijalne (angažovane) lirike signalizma. To je ono svojstvo o kojem u bogatoj bibliografiji o signalizmu ima najmanje reči. Otuda se ovde i zadovoljavamo da samo ukažemo na angažovani socijalni habitus signalizma kao oblika socijalne kontrapoezije. Time istovremeno preuzimam obavezu da se u nekoj drugoj prilici na potpuniji i analitičkiji način još jednom pozabavim signalističkom poetikom i poezijom kao svojevrsnim oblikom socijalne kontrapoezije.

(Objavljeno u knjizi dr Veselina Ilića ''Mitologija, ideologija i umetnost, Beograd, 1987)



[1] Miroljub Todorović, Pevci sa Bajlon skvera, Novo delo, Beograd, 1986. Predgovor je napisao Živan Živković.

[2] V. Ilić, Avangardni pesnik Miroljub Todorović, u čas. "Gradina", br. 2, Niš, 1967, str. 55—60.

[3] M. Todorović, ibidem, str. 53.

[4] O M. Todoroviću i signalističkoj poeziji za ovih dvadeset godina, pored, već pomenutog teksta u "Gradini" objavio sam i sledeće napise: (1) "Jezik i poezija" u čas. "Književna reč", Beograd, od 25. aprila 1980., (2) "Avangarda, jezik i poezija", pogovor u knjizi: M. Todorović, Čorba od mozga, Zapis, Beograd, 1982. i (3) "Poezija i avangarda" u čas.: "Književna kritika", br. 2, 1984, str. 39—53; koji, unekoliko izmenjen, objavljujemo u ovoj knjizi.

[5] M. Todorović, ibidem, str. 31 i 32.

[6] Vidi o tome više u prvom poglavlju ove knjige: Mit avangarde i savremena umetnost, str. 15—37.

[7] Hermeneutiku mita poimamo sa funkcijama i značenjima koje joj daje Karei Kerenji: "Hermeneutika znači više nego interpretacija pojedinosti, čak više od zbira svih pojedinačnih interpretacija: ona je pre duhovni produkt koji se u svojoj nameri da interpretira – tumači i objašnjava nikada ne usmerava samo prema pojedinostima. Hermeneutički postupak polazi uvek od ubeđenja da je ponovno zadobijanje izgubljenog smisla vredno ozbiljnog napora. Vidi: K. Kerenji: "Otvaranje pristupa mitu", Polja, jul 1972. p. 18—19.

[8] M. Komnenić: "Orionov put", Delo, 1971, p. 22

[9] Pored prevedenih radova N. Fraja vidi o tome i radove Dž. Kembela, profesora književnosti u koledžu Sara Laureus u Bronksvilu, država Njujork. Na primer: J. Campbel, Myths, dreams and religion, E. P. Dutton, New York, 1970.

[10] H. Rid: ,,O prirodi poezije i prirodi kritike", Nolit, Beograd, 1959, str. 127.

[11] Vidi o tome: E. M. Meletinski Poetika mita, Nolit, Beograd, 1985.

[12] Navodi prema prevodu u "Delu", jul 1972, p. 836.

[13] Platon je inače bio svestan magijskog karaktera pesme i u Ionu govoreći o poeziji on kaže da epski pesnici nisu savladali svoju veštinu umetnošću već svoje pesme pevaju u zanosu i nadahnuću, a lirski pesnici "nisu pri svesti kada stvaraju one divne lirske pesme". Vidi: Platon: "Ion-Gozba-Fedar", Kultura, Beograd, 1970.

[14] H. Rid: Ibidem, str. 126.

[15] Ernst Fišer u delu "0 potrebi umetnosti" u prvom poglavlju se posebno i detaljno bavi socijalnom funkcijom umetnosti... U odeljku "O moći magije" eksplicitno kaže: ,,Jasno je da je odlučna funkcija umetnosti da vrši moć – moć nad prirodom, neprijateljem, polnim partnerom, moć nad stvarnošću, moć da pojača ljudsku zajednicu. Umetnost u praskozorju čovečanstva imala je malo veze s ''lepim" i uopšte nemanje veze sa estetičkom željom: ona je bila magijsko oruđe ljudskog kolektiva u borbi za opstanak". E. Fišer, O potrebi umetnosti, Minerva, 1966, str. 38 i 44—45.

[16] O postanku poezije postoje različiti i vrlo lepi mitovi. U svima njima primitivni čovek je poeziji pripisivao fantastično poreklo. Po skandinavskom mitu Odin se domogao čudesnog napitka koji je spravljen od meda i krvi "najmudrijeg i najrazumnijeg od svih stvorenja" koji se čuvao u planini i ljudi koji su se napili tog napitka postali su pesnici. Pesma starog Vejnemeljnena, tvorca finske poezije, je takođe imala čudesno dejstvo. Po afričkom mitu DAH stvari stvorivši čoveka počeo je da govori na "čudnovatom jeziku" – Saplemenici ga nisu razumeli i pomišljajući da je lud, bacili su ga u more. Ali u moru ga proguta riba, koju ribar uhvati, pojede i progovori čudnim jezikom. Ribara ubiju i zakopaju duboko. Ali pustinjski vetar sa njegovog groba nanese nekoliko čestica na lovca. Lovac progovori tajanstvenim, jezikom. Lovca ubiju i njegovo telo pretvore u sitan prah kao što je pustinjski pesak. Ali čovek koji je iz zategnutih struna, preko tikve izvlačio božanske zvuke udahnu nekoliko čestica i u isti mah počne da peva. Pesma je bila takva da su se svi rasplakali i ostavili ga u životu. Mit o Orfeju je poznat. O moći Orfejeve pesme kojoj nisu odolevali ni priroda, ni životinje, ni ljudi, isuviše se zna. Pesmu su primitivni ljudi, pošto je imala čarobnu moć, upotrebljavali i u praktične svrhe. Ne samo da je mogla da pomogne lovu, zemljoradnji, već je mogla da donese hranu kakvu zaželiš ili da sagradi čamac – "Kalevala" – finski narodni ep.

[17] Uporedi: Mircea Eliade, La mythe de Viternel retur, Gallimard, Paris, 1969, str. 163—184.

[18] Vidi: V. Jovičić, Srpsko rodoljubivo pesnišivo, "Nolit", Beograd, 1976.

[19] Vidi i u nas prevedena dela: (1) Đ. Lukač, Današnji značaj kritičkog realizma, Presveta, Beograd, 1959, i (2) R. Garodi Realizam bez obala, Mladost, Zagreb, 1972. Autor se njihovim shvatanjima odnosa avangardne umetnosti i socijalizma bavi u radu: "Dva pola marksističke nauke o umetnosti", koji je objavljen u "Zborniku radova", Filozofski fakultet, Niš, 1974, knj. II, str. 219—242. A u ovoj knjizi je to III poglavlje.

[20] M. Todorović, "Signalizam u akciji", u "Signalizam '81", Odžaci, 1981, str. 3.

[21] Signalistička, konkretna, vizuelna poezija, ne služi se samo rečima, ona koristi i druga izražajna sredstva. Dovoljno je navesti samo mesta u kojima je Miroljub Todorović izlagao svoju signalističku poeziju, pa zaključiti da je za novu konkretnu vizuelnu poeziju i grafički, likovni izraz ravnopravno sredstvo s rečima: Miroljub Todorović je imao izložbe konkretne, vizuelne i signalističke poezije u: Beogradu (1969), Nišu (1969), Novom Sadu (1969), Beogradu (1970), Amsterdamu (1970), Montevideu (1970), Breši (1970), Kordobi (1970), Milanu (1971), Zagrebu (1971 i 1974) Montevideu (1972), Milanu (1972), Rejkjaviku (1972), Madridu (1972), Panami (1972). Pored signalističkih izložbi poezije postoje i signalističke manifestacije.

No comments:

Post a Comment