Wednesday, August 19, 2009

Osobena dvojezičnost Bogislava Markovića


Dušan Stojković


Bogislav Marković ponuđenim izborom priča naslovljenim Slovoslagač pokazuje ono što je retkim, i pravim, čitaocima i tumačima srpske proze bilo poznato i ranije: pred nama je pravi, rasni, klasični - i po vrednosti ostvarenja - pripovedač. Jednako vredan kao što romansijer jeste. Dvodelni (Čistilište i Kiseonik su njegovi sastavni delovi) Altajski sumrak je roman koji je obeležio 2006. godinu. Najbolji roman koji se - iako to naša inertna književna kritika nije želela ili nije bila u stanju da uoči - u srpskoj književnosti pojavio minule godine. Ubeđen sam da će Slovoslagač, kada se godina u kojoj jesmo okonča, biti u samom vrhu srpske pripovedačke produkcije.

Šta je to što Slovoslagača - autorski izbor priča nastalih od 1964. godine, kada se pojavila prva knjigom obuhvaćena priča, "Prah sa leptirovih krila", do danas - pažnje vrednom knjigom čini? Romani Altajskog sumraka bili su romani novelistički struktuirani, pravi venci novela (nimalo slučajno, tri novele iz Čistilišta – „Utopljenica“, „Portret Borisa Mirgulskog“ i „Nesanica“ - i četiri iz Kiseonika - "Ožiljak", „Posteljica“, „Slepi putnik“ i „Trinaesto pismo“ - se „sele“ u knjigu o kojoj pišemo; tako se njihov autor ukazuje kao pisac jedinstvenog, razgranatog, okupljajućeg dela). Slovoslagač bismo mogli odrediti kao novelističku knjigu romansijerske kompozicije. Većina priča uključena u nju tvori fragmentarni, „razbijeni“ roman. Njima pisac vrši uspešnu reviziju postmodernističke poetike. Udarni talas postmodernizma odgrmeo je svoje. Nije potrebno prebrisati sve (pogotovu ne ono dobro) što je u literaturu hrupilo sa njim. Bogislav Marković nam se ukazuje kao pisac koji zna da simbiotički spoji na prvi pogled teško spojivo i da, pri tom, (p)ostane nenapadno moderan. Uz vrišteću modernost, postoji i ona dublja i složenija i autor o kojem pišemo tipičan je njen predstavnik. Pisac pokadšto, i veoma često, uzima podatke iz života, ali i preuzima citate, najčešće skrivene, iz literarnih dela pisaca koje ceni i koje, naknadno, uključuje u svoju tradiciju (Horhe Luis Borhes; lek za šugu iz Ranih jada Danila Kiša; ubistvo Arapina iz Kamijeva Stranca; poslednje pismo Branka Miljkovića, upućeno Petru Džadžiću; tekstovi sa ceduljica koje poslednjih dana svoga života piše teško oboleli Franc Kafka itd.). Ti odlomci su, bez navodnica, inkorporirani u osnovni (ispisujemo namerno ovu reč kurzivom jer je i preuzeto sastavnica osnovnog teksta) tekst priča, ne retko „nadograđeni“. Pored života (otuda specifični, ne retko aluzivni, pa i metaforički, „dokumentarizam“ ovih priča), i književnost (drugi život) je izvorište ovih proznih ostvarenja. Slovoslagač je, u isti mah, i životoslagač. Knjiga se može shvatiti i kao osobeni epistolarij. Gotovo svaka priča posvećena je nekom piscu, ili je - bar - on njen junak (Danilo Kiš, Mirjana Miočinović, Đerđ Konrad, Horhe Luis Borhes, Silvija Plat, Vilijam Fokner, Branko Miljković, Franc Kafka, Tomas Man, Edgar Alan Po, Borisav Stanković, Antun Gustav Matoš, Rade Drainac, Isidora Sekulić, Danil Harms, Džejms Džojs, Mihail Bulgakov, Branislav Petrović) i sadrži u sebi nekolike karakteristike imanentne piscu kome je „namenjena“ ili koji je u njoj „prisutan“. Potpuno je izbrisana granica između doživljenog i pročitanog, realnog i izmaštanog. Dokumentarno je ofantastičeno. Potpuno iskošeno i oneobičeno. Fantastično je, s druge strane, dobilo dokumentarnu potku. Tipična Markovićeva priča, sebi svojstvenom alhemijom, izbegava sve fiksirano i pravolinijsko. Posle starta, ona „trči“ u različitim pravcima koji se ogledaju jedan u drugome. Prava je serija ogledala nalik na ruske babuške, ogledala u ogledalima. Plazmatična, „razletela“, namerno fragmentizovana priča puna je „dodavanja“, meandriranja, unutrašnjih preobražavanja. Prostor u kojem se zbiva njena radnja mitski je prostor nalik na Stankovićevo Vranje, Foknerovu Joknapatafu, Markesov Makondo. No, ako pisci koje smo spomenuli čitav svet kompresuju u jednu izmišljenu, izmaštanu ili delimice „prerađenu“ i utoliko deformisanu, prostornu tačku, Marković prostor fantastičnim čini tako što ga, preuzetog iz nekog literarnog predloška, seli u Kuršumliju ili Murgule, koji poprimaju simboličko-mitsku dimenziju. Kada, npr, u priči „Kafkin poslednji san“, Kafka umre, on kreće (briše se u pričama Bogislava Markovića svaka granica između smrti i života; živimo svoju smrt, smrtujemo vlastit život) po lek (svež vazduh i kajmak) u ove mitske, mimo života ali i mimo smrti, odrednice, literarna mesta, po lek. Tu se uvodi i vreme. Ono je „zbirno“: prošlost + sadašnjost + budućnost, žižna tačka koja se, istovremeno, kreće u svim pravcima pokrećući tako i priču, atom koji je sveobuhvatna celina, atomizirana - dalijevski - celina, u isti mah.

U Markovićevim pričama Eros i Tanatos su nerazdvojno stopljeni. Vidimo to već u prvoj, po mnogo čemu uvodnoj, priči zbirke – „Prah sa leptirovih krila“. Ona se sastoji, kao kasnije priče iz Kišove Grobnice za Borisa Davidoviča, iz naslovljenih fragmenata. U njoj je prisutno blago mreškanje fantastike koja se više naslućuje nego što je stvarno prisutna. Sadrži, prilično zatomljenu, simboliku (leptir; prah sa leptirovih krila; jurnjava za leptirima po groblju; ljubav koja se začinje u istom - grobljanskom - prostoru; najava moguće trudnoće upravo pošto su junaci bili na sahrani potpuno nepoznate osobe).

Autor je majstor da malim pomeranjima oneobiči atmosferu. U pomenutoj priči, npr, piše o tišini koja je „promenila boju“. U „Ostrvu“ pominje „mrak, gust i prljav“.

Junaci su često „pokretni“ likovi, oni koji se - kao i kod Ive Andrića, Miroslava Krleže, Mihaila Lalića, Dobrice Ćosića, Borislava Pekića ili Danila Kiša, na primer - "sele" iz jednog literarnog ostvarenja u drugo. Kod Markovića to posebno važi za Borisa i Milenu Murgulski. Njegovi junaci se nalaze u egzistencijalno kriznim situacijama. Nekolike teme (npr, ludilo, sloboda, fluidni odnos /„preklapanje“ između stvarnog i nestvarnog, motiv dvojnika...) su opsesivne i ponavljaju se u raznim pričama. Situacije u kojima se junaci nađu često dobijaju mitski okvir. Očevo umiranje u priči „Senka“ replika je, namerno modifikovana, umiranja Svetog Simeona u Žitiju Svetog Simeona koje je napisao njegov sin Sveti Sava. Otac iz Markovićevog teksta polaže glavu, u trenucima kada mu se smrt približava, na kamen koji je posebno tesao za tu priliku i „Daj ruku, šapnu, sad sam ja tvoje dete.“ Začetnik nemanjićke dinastije „glumi“ vlastitu smrt: leže na kamen, uvija se rogozinom, obraća se Savi kao onome ko je više do tada od njega znao jer se ranije zamonašio, ali mu govori i kao onaj ko uskoro prelazi u onostrano, te tako postaje i stvarno stariji. Upravo je ta međa, prelazak iz života u smrt ono što je lajtmotiv gotovo svih Markovićevih priča iz Slovoslagača. Pri tom, smrt ne predstavlja neki jasan prelaz, zid. Junaci, ma gde umrli, obretu se, u našim predelima koji se ukazuju tako kao predeo u kojem sama smrt caruje, ali, istovremeno, i kao začarani prostor u kojem ona pristupa nema. Izmešteno izmaštano mesto. Junaci i pisac (onaj ko podnosi izveštaj o doživljenom i dosanjanom) se poklapaju, pisac i bukvalno njima, u njima, živi. Kao i kod Dostojevskog, ni kod Markovića se ne zna kada se ulazi u san.

Temporalni skokovi mogu biti i asocijativni: Vuk je u Beču stanovao u kući pokraj Frojdove; Frojd se, posle smrti, nalazi pokraj Vukove nadgrobne ploče ispred Saborne crkve u Beogradu. Mrtvi i živi, mrtvi iz različitih vremenskih godova, sreću se u velikoj praminjavoj temporalnoj magmi.

Pisac vešto predstavlja delirijumsko stanje u kojem skončava Edgar Alan Po, beleži kako njena pokojna majka namamljuje Isidoru Sekulić k sebi tako što joj napominje da je Bunjuel nestrpljivo čeka, aktivira unutrašnji monolog i tok svesti, bez interpunkcijskih znakova, džojsovski, u „Leopoldovom krstu“.

Pišući o noveli „Artemida“ francuskog romantičara i simboliste Žerara de Nervala začetnik psihokritike Šarl Moron veli (Delo, XIII, 1967, br. 8-9, str. 1078): „Psihički, on je bio dvojezičan, rođeni prevodilac sna u život i obrnuto.“ Upravo to danas i ovde, u našoj književnosti, jeste Bogislav Marković. Pisac koji san prevodi u život i život prevodi u san. Dvosmerni prevodilac. Retki su i dragoceni pisci koji znaju i jezik sna. Znao ga je Kafka; zna ga i Bogislav Marković.

No comments:

Post a Comment