Tuesday, August 18, 2009

Ogled o poeziji i kreativnoj metodi E. E. Kamingza

Slobodan Škerović


(Izbor pesama i kratkih napisa je iz knjige Ričarda Kostelaneca, AnOther E. E. Cummings)

„Iako je poznato da nijedan drugi rani moderni pesnik nije u ovolikoj meri eksperimentisao s jezikom, ono što nije tako dobro poznato je stepen Kamingzovih odstupanja. On je razgrađivao materijal poezije, inicijalno poznate reči i interpunkciju, a zatim ih sastavljao na neobične i iznenađujuće načine. Ovaj izbor uključuje njegove najekstremnije poetske eksperimente. Obratite pažnju na ekspresivno korišćenje velikih slova, verbalnu fragmentaciju i kompresiju, neologizme, lukavu reinterpunkciju, stihove koji su istovremeno i skraćeni i produženi, reprezentacionu tipografiju, strane reči, dijalekt i varijacije u okviru ponavljanja. Da biste odmerili koliki doprinos sve ovo daje njegovom pisanju, prosto uočite da se uvodni deo ovog izbora sastoji od sledećih reči:

moon over towns moon whisper less creature huge gropingness
who perfectly who float newly alone is dreamest only the moon
over towns slowly sprouting spirit

mesec nad gradovima nešaputav stvorenje ogromna pipkavost
koji savršeno koji pluta iznova sam je najspavljiviji samo mesec
iznad gradova lagano ničući duh

A zatim pogledajte šta je Kamingz učinio s ovim tekstom. Iako ovakva sredstva postaju glavni sadržaj mnogih ovakvih pesama, uočite da je pesma koja počinje sa „16 heures“ satira na pariske čuvare reda1 (1 Richard Kostelanetz, AnOther E. E. Cumings.)

mOOn Over tOwns mOOn
whisper
less creature huge grO
pingness
whO perfectly whO
flOat
newly alOne is
dreamest
oNLY THE MooN o
VER ToWNS
SLoWLY SPRoUTING SPIR
IT

Ovakva de-strukcija i re-strukcija poezije očigledno ima za cilj da izazove raspad uobičajenog interpretativnog sistema. Osim uvođenja dobro poznatog „toka misli“ koji se odlikuje nelogičnim ili „delimično logičnim“ nizanjem reči, Kamingz razara pravopis, rastavlja reči tako da one dobijaju, pored osnovnog značenja koje ostaje sačuvano i u takvoj podeljenosti, i neka druga značenja, što sve zajedno daje neke nove, iznenađujuće sadržaje i načine zaključivanja. U osnovi, dakle, Kamingz traga za neobičnim sredstvom izražavanja primenom analitičke metode na postojeće obrasce, koja razara smisaonu strukturu reči, odnosno pojmova, izbacujući u prvi plan i neke druge elemente govora, kao što su zvuk i sam izgled napisanih stihova. Ovakva sredstva često koriste i pesnici „pobunjenici“, ali za Kamingza se može slobodno reći da je ovo radio sistematski i uz punu svest o mogućim i željenim efektima.

Naravno, prevodilac je na muci kada treba da prevede Kamingzovu poeziju. Način njegovog pisanja je takav da se i sam jezik kojim piše nalazi kao aktivan element poezije u strogoj vezi s alfabetom i ortografijom, a to skoro u potpunosti onemogućava korišćenje analogije između originalnog jezika i jezika na koji se poezija prevodi. Moguće je, naravno, ponuditi pre svega jedan analitički prevod s objašnjenjima igre reči, a to, opet, zahteva aktivan odnos publike i njeno postepeno upućivanje u tajne jezika s kojeg se prevodi. Ova komplikacija je sadržana u Kamingzovoj poeziji i to upravo zbog toga što je glavni naglasak na smislu i iskustvenom sadržaju, koji nadilaze sam jezik i na taj način jezik stavljaju tačno na mesto koje mu i pripada — na mesto izražajnog sredstva koje treba prevazići i prozreti da bi se stiglo do značenja/iskustva, tj. do subjekta.

Ovakvo izlaženje iz jezika i jeste Kamingzov „forte“. Njegove pesme na prvi pogled odišu raspadljivošću. Pesnik se nazire iza tih iskidanih i ispreturanih grupica slova koje su nekad, možda, bile nekakav jezik, a koje sada samo „liče“ na taj jezik. No upravo ta demistifikacija jezika i „uobičajenog“ značenja postavlja subjekta-pesnika u neposredan odnos s primaocem njegove poezije, a sama poezija, lišena pevljivosti i prepoznatljivosti, biva žrtvovana u korist tog neposrednog odnosa dva subjekta, odnosa koji se ispostavlja kao suštinski. Poezija kao „posrednik“ u prenošenju ličnog iskustva se pretvara u neposrednost samog iskušavanja, što, dakako, podrazumeva učestvovanje čitaoca i njegovo „sjedinjavanje“ s autorom.

2
nouns to nouns
wan
wan
too nons too
and
and
nuns two nuns
wan d
ering
in sin
g
ular untheknowndulous s
pring

Igrom reči „nouns“ (imenice) i „nuns“ (kaluđerice) lutaju u grehu (sin) odnosno u „jedinstvu“ — (singular), ali pre toga one su „wanton“ tj. „raskalašne“ pa svojom zvučnošću „wan-too-nons“ — „raskalašnost“ prelazi u „nuns“ tj. oličenje čednosti. Ova progresija lišena je „istorijskog“ znanja o pojmovima „kaluđerica“, „raskalašnost“ i „greh“ i nudi nam jedno nekritično posmatranje stvarnosti.

Još je jedna druga vrsta igre ovde utkana „two“ znači „dva“, ali se čita isto kao „to“ — „ka“ (predlog). Ova zamena „2“ za „to“ ili „too“ („takođe“) je danas uobičajena u engleskom jeziku, a ušunjala se i kod nas kao, recimo, parola „I ♥ YU2“ — „volim i ja tebe“ odnosno „volim Jugoslaviju (YU) takođe“. Ova vrsta zamene ispisanog za zvučnost danas je u sve većoj upotrebi, naročito u elektronskim medijima, gde je uočljiva povećana upotreba simbola umesto reči. Dakle, pojam „jezik“ se u određenim sferama sliva u širi pojam „komunikacije“ koji objedinjuje različite oblike izražavanja.

Nije pogrešno zaključiti da je Kamingz bio na tragu ideogramskog pisma, koje u potpunosti negira i zaobilazi govorni jezik, jer je usmereno isključivo na izražavanje smisla i neposredno prenošenje iskustva. Zbog toga i samo oblikovanje pesme uvlačenjem redova ili kidanjem reči na dva ili više delova i njihovim ispisivanjem u više redova, predstavlja iskorak ka ideogramskom izražavanju, ili nekim kreativnim oblicima koji će se kasnije razviti i usavršiti u signalizmu.

(Objavljeno u Internacionalnoj reviji za signalistička istraživanja SIGNAL br. 22-23-24, Beograd, 2003)

No comments:

Post a Comment