Wednesday, August 19, 2009

Nepresušna moć pevanja

Dušan Stojković


Poezija sve-čula Miroljuba Todorovića



Miroljub Todorović jeste – u to nema nikakve sumnje – pravi klasik srpske i evropske neoavangarde.

Naš tekst se nadovezuje na onaj koji mu je prethodio – „Signalizam kao govor žudnje“ (Gradina, Nova serija, broj 10, 2005, str. 184-206) i čini drugi deo zamišljenog triptiha. U njemu smo naumni da prozborimo koju o Todorovićevoj verbalnoj poeziji (onu koja se od verbalne odvaja dosadašnji tumači poezije tvorca i vođe signalizma – pre svih, Milivoje Pavlović, Julijan Kornhauzer i Živan Živković – protumačili su na pravi način, uočavajući u njoj sve što je čini osobenom i vrednom među sličnim ostvarenjima drugih, i naših i stranih umetnika, te se ovde ne zadržavamo na njoj). Treći, za sada nenapisani rad, posvetićemo poetici, eksplicitnoj i implicitnoj, Todorovićeve poezije. Tako ćemo u dovoljnoj meri sagledati ono što, po našem mišljenju, niškog pesnika čini jednim od najboljih – a svakako najprovokativnijim i najviše okrenutom ka poetskim izazovima – pesnika svekolike moderne – i ne samo moderne, već svekolike u pravom smislu te reči – srpske poezije.

U ovom središnjem radu zamišljenog kritičarskog triptiha Todorovićevu verbalnu, veoma razgranatu, (pre)obimnu, poeziju sagledaćemo tako što ćemo ukazati na nekolike njene karakteristike koje smatramo krucijalnim i po kojima je ona od prve prepoznatljiva unutar naše pesničke produkcije i (već) tradicije.

Todorović u svojim pesmama „aktivira“ poduži spisak imena (mitoloških likova, naučnika, filosofa, pisaca, muzičara, slikara, glumaca, političara., književnih junaka...) i naslova (kao i aluzija na njih) književnih dela, te one postaju osobena pozornica na kojoj se vodi – pokretanjem sistema najraznovrsnijih asocijacija – pravi intertekstualni i citatni (ima i direktnih i skrivenih citata iz dela drugih autora; oni dobijaju posebnu „boju“, zavisno od konteksta u kojem se nađu) rat i sklapaju primirja: Vid; Afrodita; Hekata; Arijadna; Gorgona; Persej; Prometej; Sizif; Orfej; Eva; Paris; Odisej; Kerber; Moloh; Juda; Pontije Pilat; David; Amos; Lucifer; Belzebub; Balam; Anđama; Danton (i ostali učesnici francuske revolucije); Trocki; Staljin; Jagoda; Buharin; Fernandel; Silvana Mangano; Sveti Sava; Sveti Vit; Devica Orleanska; Karađorđe; Stevan Sinđelić; Stevan Musić; Miloš Obilić; Vuk Branković; Jefimija; Roman Slatkopevac; Jovan Damaskin; Dioklecijan; Aleksandar Virtemberški; Magelan; Ajnštajn (i mnogi drugi fizičari); Hegel; Kant; Niče; Frojd; Lao Ce; Demokrit; Heraklit; Epikur; Plotin; Homer; Vergilije; Utnapištim; Ifigenija; Faust; Ofelija; Čajkovski; Leonardo da Vinči; Šagal; Dante; Gete; markiz de Sad; Lamartin; Prosper Merime; Lamartin; Rembo; Arto; Šekspir; Puškin; Majakovski; Hlebnjikov; Kručonih; Mandeljštam; Matija Ban; Milutin Bojić; egipatska božanstva, poezija Acteka; Biblija (Prva knjiga Mojsijeva; Knjiga proroka Danila; Jezekilj; Davidovi psalmi; Priče Solomunove...); Gilgameš; Upanišade; Odbrana Sokratova; Čarobnjak iz Oza; Tamni vilajet; Gospodar muva... Već na samim počecima svoga pesnikovanja naš pesnik pokazuje da su za njega potpuno ravnopravni svet i knjiga; svet / priroda je velika, otvorena knjiga koja se može čitati, i simbolički tumačiti, kao što se to čini kada se za literarnim ostvarenjem posegne. I viđeno, i doživljeno, i pročitano, spoljašnje i unutrašnje, svet su međusobno prepletenih, ali i zaraćenih, signala i Todorović se upušta u njihovo predstavljanje i tumačenje. Njegovo delo i više je nego zahvalni poligon za ispitivanje najrazličitijih postupaka / modela citatnosti o kojima u svojoj knjizi Teorija citatnosti piše zagrebačka teoretičarka književnosti Dubravka Oraić Tolić. Ako je svojevremeno Branko Miljković poetički sanjao o tome kako se i Ajnštajn može prepevati, Todorović je pokušao, i delimice uspeo, u takvom poduhvatu (dovoljno je prisetiti se Planete, Putovanja u Zvezdaliju, ali još više, kudikamo više, Algola i Textuma, kao i izvrsne, stvarno antologijske, vizuelne pesme „Ajnštajn“, koja spada u najznačajnija ostvarenja ove vrste u svekolikoj svetskoj poeziji). Ako bi trebalo izdvojiti dela / pisce sa kojima je naš pesnik najviše bio u dosluhu, bili bi to Biblija (veze koje postoje između rane – i ne samo nje – Todorovićeve poezije i svete knjige hrišćanske religije i književnosti zaslužuju da budu svestrano analizirane u posebnom radu; napomenimo – signalizam je planetarno značajan književni pravac i bilo bi krajnje vreme da se upriliči zbornik u kojem bi se delo njegova tvorca pomno sagledalo iz najrazličitijih aspekata) i poezija ruskog futuriste Velimira Hlebnjikova. Hlebnjikov je drugi, tamniji / hermetičniji, u jezik ukorenjeni, eksperimentalniji, dublji pol ruskog futurizma; na prvom se nalazi Vladimir Majakovski. Todorović ima ciklus „Hlebnjikovljevo oko“ i trodelnu mini-poemu „Zangezi“. Kao što Hlebnjikov „izvodi“ reči polazeći od korena ljub, naš autor nudi spisak reči izvedenih iz korena zvezd. U „Obrascu novatorstva u jeziku“ ruski pesnik piše o rečima koje „pokrivaju“ letenje, stvarajući čitav koloplet neologizama. Ruski futurista piše o svemirskoj poeziji, nazivajući sebe samog kraljem vremena i svemirskih prostranstava. Tvorac je zvezdanog / zaumnog jezika koji se zasniva na sledećim poetičkim aksiomima:

„1) Prvi suglasnik proste reči upravlja čitavom reči – naredbodavac je ostalima.

2) Reči koje počinju istim suglasnikom objedinjene su istim pojmom, kao da sa raznih strana lete u istu tačku razuma.“

Ista poetička pravila poštuje prilikom stvaranja neologizama i naš pesnik. Neologizacija jezika za njega je, međutim, samo prolazna faza prisutna na samim počecima njegova pevanja, te će, za razliku od ruskog pesnika kojem je lirski novogovor u samom srcu pesništva, pesme „otvarati“ ka novim jezičkim prostorima tako što će u istoj, početnoj, fazi osvojiti, ili prisvojiti, jezik nauke, a u kasnijem pevanju pribeći šatrovačkom jeziku otkrivajući njegovo do tada više naslućivano no rezultatima overeno lirsko dejstvo i snagu.

Najpre, dajemo“spisak“ Todorovićevih neologizama (moramo napomenuti da je izuzetno teško utvrditi da li je neka reč stvarno neologistična; neologizmi su, nužno, to samo hipotetički):

basmar; bezgranica; bezzvezd; bezlisnica; beznadnica; blesomer; blistni; brodonosni; vasionac: venuće; vijorina; vodenkonj; vodolev; glezvezd; gobinjati se; govnati (se); govnistika; govnologija; golubati se; goropisac; gorohod; goružda; grobište; groz; deblovina; dozvezdeti; drumovati; đuklija; žarnjak; zazvezd; zazvezdati; zanebesati; zapražen; zvezd; zvezdalija; zvezdanje; zvezdar (ova reč postoji već u poeziji Sime Milutinovića Sarajlije i jeste, po nama, gotovo jezički zaštitni znak čitava njegova pevanja); zvezdariti; zvezdati; zvezdač; zvezdgrad; zvezdeti; zvezdni; zvezdovez; zvezdobolja; zvezdoveče; zvezdovet; zvezdovid; zvezdik; zvezdište; zvezdovek; zvezdovis; zvezdovod; zvezdovoz; zvezdodrom; zvezdozdanac; zvezdozov: zvezdokos; zvezdokret; zvezdokrilac; zvezdolet; zvezdoleće; zvezdolog; zvezdolom; zvezdoloniks; zvezdomer; zvezdomet; zvezdomir; zvezdomor; zvezdoniz; zvezdopad; zvezdopis; zvezdoplan; zvezdoprelja; zvezdopteriks; zvezdoravan; zvezdorog; zvezdorod; zvezdosaur; zvezdoskop; zvezdost; zvezdotok; zvezdstroj; zvezdtvar; zelenozrni; zelenocvetno; zemljovid; zemljozor; zemljoleža; zemljokrug; zemljolomnik; zlozvezd; zlojutro; zlosanica; zlosni; zrevni; izvezden; izvezdeti; izmlitati; inorečje; iskopanik; jez; jezgrica; jugoprivredni; jur-voda; jutarnjica; jutriš; jutronja; kmrkljiv; koba (im.); kobača; kobaš; kobljiv; kobiljnjak; kolbas; kolbasar; korenak; kosmoplovni; kostožder; kostojedica; kostopilja; kotilja; kratkorepić; krvnjača; kretni; krečnjaja; kukutka; kukcožder; kulisača; kulorep; kusnica; kućnik; laprdalaparija; lelejka; letni; listopev; lunocvet; mađijati; majmunočovek; metalopojasarski; mlad (imen.); modrobojni; mrkolast; mrkolik; mrkocrven; mrtvina; munjogojni; nadzvezd; neboletni; nebolomnica; nezvezd; nezvezdati; nezvezdomeran; nekućnik; nesmirnik; obajnik; ognjarica; odvezd; odzvezdeti; omunjen; paklenik; plazmodel; podzvezd; poinjen; polubutnjača; potajac; pregovnan; prez; prezvezd; prezvezdeti; prolisina; pčelac; razgovnavanje; razdom; rvenik; ribič; rodnik; rođaj; runjina; rušan (jedna od ključnih reči Nastasijevićeva pevanja); samozvezd; svetskraja; svehvalni; seljenski (ovde je – i ne samo tu – Todorović jezički dužnik Laze Kostića i njegova pesničkog učenika i sledbenika Stanislava Vinavera; dovoljno je obratiti pažnju na /namerno lomljen, jampski/ ritam pesama koje čine ciklus „Zemnik“); srebromlečni; stozvezd; stočnik; stravaruša; stravka; strelohitri; strknuti; sumor-pogled; sunce-smrt; suncokrilni; sumcomer; suncomorje; tamnotkani; tmora; tmornik; ćutni; uzvežđavati; uzvezdeti; ukopnica; umornik; flozvezd; flozvezdati; hidrokrilac; hudobnik, hudodol; cvetnoprašni, crvenosmeđ; čamotni; čaralica; čaralo; čarobajka; čarovit; čaropojka; čarotanka; čudnjak; džuklja; šumovlačiti (podvučene reči popisao je sam autor u „Rečniku planetarnog jezika nastalog iz osnove zvezd“; v. Miroljub Todorović, Poetika signalizma, str. 16).

Neologizme u poslednjoj fazi Todorovićeva pevanja sasvim uspešno „zamenjuju“ arhaizmi koji se funkcionalno uklapaju u opevano (reč je o pesmama kojima se reaktualizuje naša nacionalna prošlost, kojima se tematski uranja u istoriju pokazujući, i dokazujući, da nje ima i u jeziku; kako smo se lako odrekli jezika, prebacujući se, rezom (kvazi)lingvističke sablje, na sasvim drugu obalu, tako smo se – i pored velikih reči, i zaklinjanja / lažne jezičke dimne zavese – zapravo, odrekli i onog suštinskog što je bilo u samom korenu našeg nacionalnog bića: „velike“, uporno ponavljane, reči i rečenice zamaglile se ono što je bilo daleko važnije od njih, imenovano je poništilo ono što se imenovalo, reč je “pojela“ stvar / pojam kojem je trebalo da služi. Evo tog staroslovnog / starostavnog sloja Todorovićeve lirike: „Mati ubo te raždajet“ (naslov pesme); Zemlja me proždirajet (Ista pesma); Ničije že grehi otjemljet („Oče Utnapištime“); Oblekoh se va bezgrlnuju odeždju, / i drevena konja jaždju („Nuklearna jalovina“); Serblji („Trava Vidova“); hudobnik i vojište („Sveti ratnici“); Ko pješice uzide neka se na konja vrže („Ždralin“); „Drevo životodavno“ (naslov pesme); „Skazanije o pismenima“ (naslov pesme); A se sut gresi moji („Romil pustinjožitelj“).

U nekolikim pesmama prisutni su citati na stranim jezicima: na engleskom, na primer, u pesmama „Poslednja rečenica“, „Lanci ždralova“, „At last the Secret is out“, „Under the midnight stone“, „Da nacrtam trmku“, „Plava gusenica tečnog kiseonika“ i „Kada nam mraz prikuca srce divljim ružama“, a na francuskom u pesmama „Paklena otrovnice“ i „ S mirisom ljubičice s ilovačom“.

(Važna napomena: neodadaizam Todorovićeva pevanja mogli bismo okrstiti i kao neofuturizam. On direktno, u pesmi „Od tvoje ponoći skrojiću bisernu školjku“ citira stihove Dir bul ščil ubeš ščur, preuzete iz „3 pesme“ ruskog futuriste, dadaizmu najbližeg, Aleksija Kručoniha. Vredi ukazati i na čisto zaumno, delimice i Koderovo, mrmorenje / romor tipa: om ah hum – om ah hum, prisutno u pesmi „Teku crvene i žute lame“.)

Približivši se Hlebnjikovu i njegovim teorijskim postavkama Todorović se našao među pesnicima kratilistima. Izvornik njihovih teorijskih promišljanja čuveni je filosofski dijalog Kratil znamenitog grčkog filosofa Platona. Po njemu (i njegovim sledbenicima, na primer, Dionisiju Halikaršaninu, Varonu, Skaliđeru, Lajbnicu, A. Šlegelu, Grimu, Viktoru Igu, Rembou, Rene Gilu, Malarmeu, Polu Kodelu, Nabokovu, samom Hlebnjikovu...), glas (posebno konsonant) nije proizvoljan već je itekako povezan sa pojmom ili stvari koju označava (pesnici su teoriji dodali lirski kolorizam: „obojili“ su vokale, neki su to učinili i sa pojedinim samoglasnicima, poneki – ne samo Rene Gil – pridodali su im i akustičku obojenost i povezali njihov zvuk sa zvukom koji proizvode pojedini muzički instrumenti). Miroljub Todorović nikada nije robovao nekoj teoriji: on joj se približi, preuzme od nje nekolike elemente i veoma brzo se udalji, bilo tako što je zaboravi sasvim, bilo tako što je poveže sa, ne retko, njoj sasvim suprotstavljenom teorijom, bilo tako što je negira novousvojenim poetičkim postavkama; njegovo pesničko delo je jedno veliko gibanje, nezaustavivo kretanje, ali ne mirno i postupno, već rasprskavajuće, nalik na jurenje u različitim pravcima istovremeno (to nipošto nije mana, već – moguće je – i osnovna poetička premisa čitava njegova pesnikovanja: žeđ za promenama, metamorfoza, novost). Aliteracijsku i asonantsku „obojenost“ stihova nalazimo posebno u šatrovačkim pesmama (no, ne samo u njima) srpskog autora. Navešćemo naslove nekolikih pesma u kojima je primetna dominacija pojedinih glasova da bismo (u)videli kako on vlada vojskom gladnih i podivljalih fonema: A – „Avrlj-bavrlj“; B – „Bacaju vunu blinderi“; G – „Gejak glanca guljarke“ i „Nisi glavni“; D – „Davež, dilkan“; K – „Kresni klikerom“; L – „Leš leteći“: M – „Masne mandare“; N – „Neslana negra“; O – „Ocinkali nas ortaci“; P i Š – „U rupi“; S – „Skrcajte somove“; T – „Taster“; Ć – „Ne ćoriš ćaletu“; F – „Fatum za funjare“; H – „Hrpu mi drpi“; C – „Celivaju cepanicom“; Č – „Čebutin čobelj“; Č, M i Š – „Šuminder šumangele“; Š – „Ošišajmo i šintere“. Velika zvukovna zasićenost pojedinim glasovima postoji i u posebnim stihovima (navodimo jedan primer: „Nek zvezdi zver zvezdovodima zemnim“). Posebno su podređene zvukovnim čarobajanjima pesme „Čarotanke“ i „Četiri čavke“ (vihori njima č) i „Kukutka“ i „Koba“ (apsolutno dominira k; četiri navedene pesme imale bi zapaženo mesto u svakoj antologiji srpske „jezične“ poezije). Kada se sve sabere, Todorović je ovlašni kratilist. Jezičko bogatstvo on nalazi na svim raspoloživim stranama. Ne dopušta da ga teorija pesnički omeđi i sputa. Možda je, ali avangardnom, kratilizmu najbliži kada nudi signalističke „snimke“ pojedinih glasova u dragocenom Algolu.

Kod Todorovića teorija ide ruku pod ruku s pesničkom praksom. Njegove teorijske postavke veoma često su i same prerasle u stihove. Nekolike su nastale kao najava potonjih pesničkih pregnuća, nekolike su inkorporirane u same pesme, pojedine dolaze kao naknadni uvid u ostvareno. O njima ćemo, najavili smo već, pisati naknadno. Nekolike su bile dodirnute u našem ranijem radu posvećenom signalizmu, a sada ćemo se zadržati na onima koje nas uvode u samo srce Todorovićeve poezije. Bez njih ona ne bi mogla biti sgledana na pravi način. Poetičke probleske nalazimo najpre u sintagmama i pojedinim pesničkim slikama Todorovićevih pesama:

Govor je mač krvi („Planeta“):

Poezija se mora nežno
pretvoriti u matematiku (Isto);

o modricama na telu zanimljivih reči („Tri sna u cvetu“);

Glasova svetlosti („Nezvezd“);

u „Textumu“ nalazimo sledeće poetičke sintagme: jezik zvezda; zrnevlje jezika; mraz jezika; trudna reč; bubri imenica; sviće glagol; ukus pesme; požar pesme, kao i pesničke slike: vidiš li sviće / žar rečenice i vidim ugasio se / glagol u cvetištu;

Jezik je istraživač („Kao leptir u rujnu“);

Divlje rečenice („Tako je bilo vreme“);

Ugljevlje reči („Tu sočnu imenicu“; podvukao – D. S.);

Jezična zmijo reči stravne („Zemnik“);

Krvožedni glagoli („Omamljen tainom“);

Munja si iz koje kuljaju reči („Kisela zemlja. Kostojedica“);

U nemušti jezik navali („Narandžasto pismo“);

Moj jezik je narod („Sadašnjosti nema“);

reč – predmet najveća radost mojih čula („Rekao si eksplozija Azije“);

azbučni ratnici rušite rijte kidajte
u pobedničkom ludilu krvavo truplo jezika („Da li ste čuli psa kako zavija“);

u lutajućem govoru („Zvezdalija“);

obasjan rečnicima otrov kušaš (Isto);

vojskom gladnih i podivljalih fonema („Krtice podrivaju obale okeana“);

tvoja pesma čupa iz tame mukle znake („Kiborg, II“).

Lako se da uočiti kako se u korenu implicitnih poetičkih stihova Miroljuba Todorovića nalazi personifikacija i simbiotičko preplitanje / izjednačavanje konkretnog sa apstraktnim. Za ovog autora čitav svet je jedan jedini znak, sveopšta sinteza koja se može, analitički, apsolutno signalistički, tumačiti tako što bi bila razdrobljena – uz podrazumevanje da postoji jedna u biti neuništiva celina, sve-jedinstvo – na manje sastavne delove, mini-signale. Prisutna je i aura lirskog koja mestimice poprima simbolički naboj. Slike se mogu čitati u najmanju ruku dvostruko / dvostrano, ambivalentno. ( Na primer, navedeni stih Moj jezik je narod, znači – potpuno ravnopravno – i jezik je narod, ali i narod je jezik; nesumnjiva ambivalentnost Todorovićevih stihova zaloga je njihove estetičke vrednosti). Isti postupak autor primenjuje i u svojoj eksplicitnoj poetici. Navešćemo najpre tri poetičke pesme (sve se nalaze u knjizi Žeđ gramatologije; v. str. 5, 42. i 66). Prva je naslovljena „Rumeni dah reči“ i glasi:

tamo gde je zaćutao
govor
čekuju rečnici ožedneli
miris skrivenih stvari
okreni se izvoru
rumenom dahu reči
neobuzdanom zvonu
zvezda u glasnicima

Druga se zove „Iskušavaš li moć pevanja“:

trepere reči
i sintagme
tekstualne strele
iz zavodljive hermetičnosti
iskušavaš li
moć pevanja
jezikom u jeziku
nepotkupljivi bezdan bića
iz žarne nesanice

A treća „Onaj što sebe otkriva“:

oniričke slike
bajkovitih predela
izvor i uvir reči
lutajućeg pisma
telo u prostoru
znak
ne zaborav bitka
uočeni tragovi
tek iznađenog smisla
onaj što sebe otkriva
jasno svetli
iz žitke pomrčine snova

Ovaj (auto)poetički „triptih“ na najbolji mogući način, iz same nutrine pesme kao kuće osebujnog jezičkog bitka, oslikava šta ona želi i ostvaruje kada je o pesnikovoj poeziji govor. Ostali poetički stavovi-munje dati su, fragmentarno, kao poetički aforizmi, nalik na Ničeove misaone aforističke strele, diljem autorovih poetičkih brevijara. Navešćemo one za koje smo ubeđeni da su pravi poetički „snimci“ priželjkivanog, snevanog i ostvarenog u pesništvu autora o čijoj poeziji pišemo. U Žeđi gramatologije, knjizi čiji naslov priziva čuvenu knjigu Gramatologija znamenitog francuskog filosofa i velikog majstora dekonstrukcije Žaka Deride, nalazimo sledeće poetičke opaske ( sve su, kao i one prisutne u drugim Todorovićevim esejističkim knjigama, u duhu svojevrsnog antiromantizma i zagovaraju načelo deformacije, osobene oneobičenosti, uspostavljanje horizonta izneverenog očekivanja, potpunu otvorenost dela koja je najpre otvorenost ka svim vidovima pesničkog eksperimentisanja, nezaustavivu i neprekidnu avangardnost): „Pesnik – usplahireni snevač što sanjajući tumači svoj san“ (str. 41), „Neraskidiva veza između erotike i pisanja“ (53); „Pesma bitka protiv zaborava bića“ (62); „Reč je biće uma“ (66). Pamtimo i dve, eliptičke, „definicije“ koje nalazimo u knjizi Ka izvoru stvari: „Pisanje kao samoanaliza“ (56) i „Apsolutizam metafore“ (87). U Poetici signalizma susrećemo se sa sledećom poetičkom „definicijom“: „Pesnik je pesma“ (159), a u Tokovima neoavangarde: „U signalističkoj pesmi istovremeno se oblikuje više zona značenja“ (18); „Oslušnuti pesmom unutarnji romor jezika i bića“ (21); „Signalizam pretpostavlja aktivno stvaranje jezika, a ne samo njegovo korišćenje“ (22) i „Poezija je krik iz utrobe egzistencije, govor žudnje“ (81).

U prethodnom radu „Signalizam kao govor žudnje“ pisali smo o mogućoj žanrovskoj podeli Todorovićeve poezije (naveli smo pri tom osnovne karakteristike svih žanrova i podžanrova njegova pesništva), kao i o tome kako vodeći tumači signalizma procenjuju njegovo pesničko delo, te se na to, sem usputnih opaski, nećemo zadržavati u ovom radu.

Žanrovska usložnjenost, kao i permanentno nemirenje sa osnovnim karakteristikama žanra i pesničke vrste kojoj „priključuje“ svoje pesme (najbolje to mogu ilustrovati foneti, svojevrsni atak na sonete, njihova avangardna „deformacija“ pomoću koje ova tradicionalna i, delimice, zastarela pesnička forma postaje provokativna i avangardna u najvećoj mogućoj meri, i, moguće još više, dvanaest pesama ciklusa „Koji je sat u svemiru“ – u dvema se „razmrdavaju“, kao što je to u fonetima bio slučaj sa sonetima, značajne pesme klasika našeg pesništva Jovana Jovanovića Zmaja; ostali pesnici su, u ovoj svojevrsnoj „reviziji“ istorije srpske lirike i njenih antologičarskih dometa, uzeti na pretres sa po jednom pesmom: Laza Kostić, Branko Miljković, Vladislav Petković Dis, Dušan Srezojević, Miloš Crnjanski, Momčilo Nastasijević, Branko Radičević, Milutin Bojić, Jovan Dučić i Petar Petrović Njegoš; svaka pesma je „ogoljena“, redukovana do sržnog u ovoj mini-antologiji naše poezije), okrenutost ka i otvorenost za novo i avangardno, a da se pri tom novo iznalazi i tako što se autor vraća na već napušteno pridodajući mu nove elemente i čineći ga tako ponovo novim – izvlači našeg autora sa područja „izama“. On se ne miri ni sa jednim postojećim. Poklanja istoriji svekolike poezije svoj izam – signalizam koji možemo, upravo zbog njegove neukrotive pokretljivosti, teorijskog i pesničkog vibriranja nalik na ono koje nudi našem oku rastrčala živa, odrediti jedino kao kontrapoeziju. Paradoksalno, kao kontrapoeziju visoke vrednosti.

Uz Textum, nesumnjivo najbolju u ovom sazvežđu, jednu od nezaobilaznih knjiga srpske poezije, koderovsku simfoniju, Algol, kao i Pustolina Vladana Radovanovića, čine pesničku kosmičku trilogiju kakvu nemaju ni poezije daleko razvijenije od naše. Algol se nipošto ne sme smetnuti s uma kada se piše o Todorovićevoj poeziji. Ova knjiga je specifični sabornik signalističke, vizuelne, kompjuterske, permutacione, objekt i gestualne poezije, nastale u periodu od 1967. do 1971. godine. Po njenom autoru: „Ova knjiga-biće trebalo bi da deluje kao pokretljivi i skladni organizam što se talasa, vibrira, hrani prostorom oko sebe, menja i oživljava okretanjem stranica, svojim otkrivanjem pred nepodmitljivim okom posmatrača.“ Ona to upravo i jeste – prava, pokretna, nalik na skulpture-mrdalice, knjiga-biće.

Naš pesnik je , po tačnoj opasci Živana Živkovića, iznetoj u knjizi Gost sa Istoka (str. 82) „...pomerao i granice žanra kao takvog i jezika na koji taj žanr računa“. To važi za Todorovićevu poeziju uopšte. Važi i za njegov dugotrajni „obračun“ sa haiku poezijom, i klasičnom i već „revidiranom“ modernom, evropeiziranom. On je okamenjenoj japanskoj klasičnoj formi do prskanja širio raspon. Razvihorio je njeno poetsko klatno. Stvorio je šatrovački haiku i njime, posebno na humornom planu, postigao pamtljive rezultate. Prisetimo se nekolikih (ne svih)Todorovićevih haiku zbirki (ne računajući ranije njegove dodire sa ovom istočnjačkom formom, posebno prisutne u Textumu u kojem ih je Živković iznašao, i vidljivih i prikrivenih, preko pedeset): Zlatibor (1990), Radosno rže Rzav (1990), Šumski med (1992), Ambasadorska kibla (1991), Glasna gatalinka (1994), nekolike zbirke šatrovačke haiku poezije i – osobeni – Azurni san (2000). Navodimo dve haiku pesme Todorovićeve ne bi li se videlo kako on iznutra „napada“ ovaj žanr (prvi primer bismo mogli smatrati mirnim „kopiranjem“ japanske mini- pesničke forme; drugi samo prividno čuva „klasičnost“ opevane slike):

Oslobođen leda
kao radosno ždrebe
rže Rzav (tipičan fonički haiku u Todorovićevoj verziji);

Bljesak munje:
utroba šume
rascepljena nadvoje (metafizički haiku, iako klasični haiku ne poznaje ovakvu „vrstu“).

Najdalje u dekomponovanju žanra Todorović je otišao u Azurnom snu koji je haiku omaž zrenjaninskom pesniku, značajnom srpskom modernisti Todoru Manojloviću. Stihovi su često preuzeti, neznatno ili znatnije modifikovani, iz dela pesničkog prethodnika. Stavljeni u novi kontekst i novi žanrovski „kalup“, oni su zasjali novim i neočekivanim sjajem. Navodimo pregršt ovih pesama (pokadšto samo stihova iz pojedinih haiku ostvarenja) da bismo pokazali kako, kada je o pravoj poeziji reč, nikada ne možemo nešto proglasiti neopozivo pesničkim mrtvim – novi, i pažljivi, čitaoci i iz prividno mrtvog mogu zapresti pravu pesničku vatru:

u ruci mi
plamti grozd
zelenih zvezda („Grozd“);

sumor trudne noći („Kristalni vodoskok pesme“);

vlažni mirisi („Pozno leto“);

ponori ne postoje
samo sunčane
tajne duše („Tajne duše“);

dah divlje zore (Istoimena pesma);

nebeski nedogled
prožet vlasima
mladog sunca („Jutarnje ushićenje“);

mlado telo ti
požudnim snovima
ispijam („Tvoj stas“);

po prozoru mi
rujnim prstima
kuca jutro
na zidu sobe
samotne zlatna
jezerca sunca („Jutro“);

zelena java
sunčevog poljupca („Oblaci“);

podmukla zimska
kiša rastače
cvetne čašice („Zimska kiša“);

moj narod
na krvavom krstu
raspet („Krst“).

Poeziju za decu Todorović je pisao od 1958. do 1963. i kada je to činio bilo je mnogo boljih pesnika ove vrste od njega. No, Todorović je i ovde načinio, za njega karakterističnu, pesničku „fintu“. Njegova knjiga Blesomer. Za decu i veliku decu pokazuje kako on smatra da se i poezija za decu može neočekivano proširiti u različitim smerovima. Ta knjiga, iz koje izdvajamo kao najuspeliju „tipičnu“ pesmu za decu onu koja je naslovljena „Kada lav krene u lov“ i koja iscela glasi:

Kad neki jadnik pod Sambovom kandžom vrisne
Sunce se od straha puši
Užare mu se uši
I iza prvog brda klisne,

sadrži čitavu pregršt drugih, i drugačijih, pesničkih „proizvoda“ svoga tvorca: signalistički strip „Kuki“, fenomenološke i reističke pesme ciklusa „Termiti“ i „Predmeti“, signalističke (za oko) pesme preuzete, uglavnom, iz zbirke Stepenište, vizuelnu poeziju u ciklusu „Nedremljivo oko“ i šatrovačku okupljenu u ciklus nazvan „Džungla na asfaltu“. Todorović ovom knjigom deci i odraloj deci nudi čitav spektar avangardnih, signalističkih žanrova, pa neka se svako dete-čitalac posluži onim što voli. Posle prevratničke u mnogo čemu antologije naše poezije za decu Bore Ćosića, i ova Todorovićeva knjiga ukazuje se kao prevratničko (naravno, zahvaljujući inerciji i lenosti naše književne kritike, ne i prepoznato kao takvo) delo srpske književnosti za decu.

Miroljub Todorović je pokušao da „razdrma“ i, poprilično okoštalu kao žanr, poemu. Pored „scijentističkih“ poema Planeta i Putovanje u Zvezdaliju, koje se nipošto ne smeju marginalizovati kako to deo naše književne kritike bez pravih argumenata čini, zanimljivog „Dana na devičnjaku“, poeme „Naravno mleko plamen pčela“ koja, uz kompjutersko-verbalni, ima i vizuelni deo, čitav Textum bi mogao da se smatra makro-poemom, jednom od najboljih koja naša književnost uopšte ima.

Todorović je tvorac srpske šatrovačke poezije. Zbirka Gejak glanca guljarke sadržala je i duže šatrovačke pesme i one slovne, aliteracijske i asonantne (naglašena je foničnost ove poezije; ona uživa u zvuku i nagoni čitaoce da uživaju – poneti zvukovnim bajanjima – čak i onda kada pesme ne razumeju do kraja, ili ih – ponekad – ne razumeju uopšte; šatrovačke pesme nisu namenjene „prevođenju“ na svakodnevni jezik, pošto tada one ostaju bez svojih osnovnih suštinskih kvaliteta), ali i kratke koje će kasnije prevladati u Todorovićevom šatrovačkom opusu. Drugo izdanje te knjige biće propraćeno i dragocenim rečnikom šatrovačkog jezika. Todorović je osvojio marginalizovani, posebni, jezik i tako proširio neslućeno granice verbalne poezije, pokazujući da nema jezičke prepreke pred kojom bi ona smela da se zaustavi. Osvojena verbalna sloboda donela je, na jezičkom planu, britak humor: ono što bi ispevano na „normalan“ način (svakodnevnim jezikom) bilo banalno, dobilo je osobenu humornu boju (autorovo „polazno načelo“, kada je o ovim pesmama reč, po Živanu Živkoviću, u zbirci ogleda Gost sa Istoka /str. 165/, je ludizam). On je, u šatrovačkim haiku pesmama, isto kao i u produženim haikuima (dvostrukim), ili „skraćenim“ na distihe u Telezuru za trakanje, humor kombinovao sa kritikom i erotikom. Ako su signalističke pesme progovorile univerzalnim jezikom koji ne poznaje nacionalne granice i (po)staje planetarni, pesme ispevane šatrovačkim jezikom svedoče da se može posegnuti i za osobenim, skrajnutim, prividno nepoetskim, jezikom i postići i tako vredne pesničke rezultate. Najšire posmatrano, Milivoj Pavlović, u studiji Avangarda, neoavangarda i signalizam /str. 5/ ispravno uočava: „Očovečenje planete ili planetizacija bića, kao osnova Todorovićevog postupka, ukazuje na identičnost makrokosmičkog i mikrokosmičkog.“ Ne samo simbolički, može se govoriti i o makrokosmičnosti i mikrokosmičnosti njegovog poetskog jezika – i verbalnog, i onog koji takav nije. Bilo čega da se pesnički dotakne, Todorović pokazuje nepresušnu moć govora. On je, avangardni, osvajač jezika. Estetika koja se jedino validno može pozabaviti njegovim ostvarenjima nije klasična, već ona koju su zasnovali Maks Benze i Umberto Eko, po kojoj se suština svekolike umetnosti sastoji u činu istraživanja.

Miodrag Pavlović s razlogom veli kako u zbirci „Svinja je odličan plivač” Miroljub Todorović ostvaruje „najhumornije trenutke naše posleratne poezije, istovremeno dajući primer reističke i reifikantne poezije“. Stihovi mnogih Todorovićevih pesama tako su, disparantno, “poređani“ da, u dodiru sa onima koji ih okružuju, postižu zadivljujuće humorne (ne retko, crnohumorne efekte, potpuno u skladu sa onim što je od crnog humora očekivao nadrealistički mag Andre Breton). Potkrepljujemo to samo jednim primerom, preuzetim iz pesme „Moje armije nastupaju“:

Moje armije nastupaju blagovremeno
Ubijajući a vi za svaki slučaj
Konsultujte svog zubnog lekara

Najbolje humorne pesme (daleko od stereotipnih, umornih) su: „To je vrsta praživotinje“, „Kad budem bio engleski reprezentativac“, „Svinja je odličan plivač“ i „Peršun u savremenoj politici“, čitav – antologijski – ciklus „ABC o Miroljubu Todoroviću“ i skatološka poema, sasvim na tragu, obimom malog, satiričnog speva Gomnaiada dubrovačkog pesnika i pisca melodrama Džona Palmotića, Pucanj u govno, za sada, na žalost, još uvek objavljena samo fragmentarno (no, i ponuđeni odlomci na maestralni način pokazuje kako se pravi pesnik hvata u koštac sa modernom reklamologijom i kičerskom masovnom kulturom i obara ih na pleća).

Iako se današnji kritičari veoma često zadovoljavaju tvrdnjom da je rana (posebno ona prisutna u dvema poemama – Planeti i Putovanju u Zvezdaliju) Todorovićeva poezija suva i posna, lišena pesničkih slika i simbolističkih varnica, to, naprosto, nije tačno. Navešćemo nekolike snovidelne i oniričke, maksimalno lirski uzletele sintagme i pesničke slike eda bismo pokazali da se kritičarska istina zapravo nalazi na dijametralno suprotnoj strani:

Osluškivao sam disanje metala
Slično je disanju zveri („Metali“);
Smrti čuo sam te kako si disala
na levoj strani moga srca
(...)
Ja sam opasno zaljubljen u tek ispevanu
pesmu
sopstvenu smrt uspeo da prespavam („Tri sna u cvetu“; ova i nekolike naredne slike potpuno su u dosluhu sa simbolikom tada vodećeg pesnika srpske poezije Branka Miljkovića);

Okovan vonjem mukline („Himna šumi“; oksimoronska višestruka sinestezija);

Pokušaj da odrediš
Najmanje moguće rastojanje
Pesme od smrti (Peti zadatak u Planeti);

zverišta tame („Zakoni gravitacije“);

crvenim sečivom žeđi (Isto; jedan od bodlerovskih odjeka, potpuno u skladu s čuvenom teorijom univerzalne analogije);

krilate mostove na mišici planine (Isto);

Let prepelice u vlažnoj šaci zore (Isto);

u moćnoj šaci dana („Zvezdgrad“);

U podne mojih usana („Flozvezd“);

krikova ponoćnog mora (Isto);

oporo meso tame („Okean“)

I samoj zori ješću nežno meso (naslov pesme );

Hladno drveće cvokoće (naslov pesme);

vilici zime („Hladno drveće cvokoće“);

vilicama dima („Mrtvac“):

smrt gladna („Jezici“; nadrealno morbidna slika);

more za tren

groblja razvejava („Pod pljuskom urina...“);

svetlost vetra („Zvezdani zvezdolomi“; prava nadrealistička slika);

zagrejanim rudama
ispadalo je srce („Kruženje materije“);

u srcu vode („Voda“);

rumeno meso vode ((„Kiseonik“);

u vrućem mleku zore („Kretanje citroplazme“).

U toj prvoj fazi pevanja Todorović pesme uspešno gradi na principu ređalica, poput ruskih babuški:

U zemlji voda
U vodi vazduh
U vazduhu vatra
U vatri stablo
U stablu plod
U plodu semenka
U semenci klica
U klici svetlost („Svetlost“; vidi i pesmu „O postanju“ iz iste knjige – Planeta).

Majstor je i poetskih minijatura što dokazujemo navođenjem pesme „Vatra“:

vatra je
krv vazduha
meso vode
kost zemlje

Textum, jedna od najavangardnijih knjiga svekolike srpske poezije, pravo malarmeovsko delo (Milivoje Pavlović ide korak dalje i, u Ključevima signalističke poetike /str. 77/, tvrdi: „Pred nama je gledano u celini, delo kakvo ni Malarme nije mogao da odsanja“), ostvarenje koje možemo dovesti u vezu sa ranijim, jezički uzvitlanim i vrtoglavim, poetskim spevovima velikog Đorđa Markovića Kodera, „bombarduje“ nas, takođe, čitavom serijom sjajnih i oneobičenih sintagmi i pesničkih slika koje bi imale mesto u svakoj, i najizbirljivijoj, antologiji koja bi sadržala upravo ovakve mini-jedinice pesništva: govor svetlosti; svetlost vetra; svetlost zvoni; kandžu svetla; mleko vetrova; meso vazduha; spljoštena peteljka vetra; ko krv našu vetrovitu / u tamu pretače; kišne ruke; čeljust zvezda; krvi zvezda; modrica severnjače; u rukavicama jutra; stopalo ponoći; ponoćno stopalo; zubi kamilice; gladnu gluhotu.

Pesnik ni u kasnijoj fazi ne odustaje od povremenog posezanja za izvanredno plastičnim i maksimalno oneobičenim pesničkim slikama što ćemo potkrepiti nekolikim primerima:

leva ruka tame („Požar je gospodar“);

Kada nam mraz prikuca srce divljim ružama (naslov pesme);
pravi gnezda
iznad svezanog reza zvezda („A ta ševa što uleće“; zvučna slika koja se zasniva na razigranim igrama reči);

zaviruje ponor
u žar devojčice („Dan na devišnjaku“);

najednom zima zviznu („U svanuće“).

Iako u pesmi „Jutarnja trava pod mošnicama“ upotrebljava traklovski pridev plav govoreći o plavim šumama, u Textumu ima stih na plave obale vetrova, a ima i – igoovsku i nervalovsku – sintagmu crno sunce („Na granicama svesti“), osnovna, opsedantna boja Todorovićeva pesništva je – lorkijanska – zelena (rečnici simbola nam pomažu da otkrijemo njena osnovna simbolička značenja: boja je budućeg života i smrti, buduće mladosti, nade i veselosti, ali, u isto vreme, i promena, prolaznosti i ljubomore; kao boja proleća – označava reprodukciju, poverenje, prirodu, raj, obilje, mir; takođe – je simbol neiskustva, ludosti i naivnosti; u vezi je sa brojem pet i vilinska je boja): zelenim vetrovima („Zakoni gravitacije“); zeleni vetrovi u podnožju („Pred vratima raja“); zelena nepogoda („kužan glagol“); zelene munje sikću („Jasnovici na njivi“); zelena svetlost (Textum); zelena nepogoda (Textum); u zelenoj izbi futurizma („Hlebnjikovljevo oko“); zelene vatre („Mrtvo je oko božansko“).

Nekoliki pridevi su opsedantni kada je o pesništvu našega autora reč: zelen; zrevni; zemni; . To važi i za nekolike teme: planeta; zvezda; semenka; žeđ; zver; insekt; skakavac; san. One su – poslužimo se odrednicom Živana Živkovića – reči-matice. Uz Daviča, Todorović je najfloralniji pesnik srpske poezije. Izuzetno je razuđen i bestijarij njegove lirike. (Pra)elementi su retko kod kog –ako ikog – našeg pesnika obrađeni kao kod njega. Izdvajamo dve opsedantne reči-teme: sunce i kuršum i dajemo kataloge sintagmi i stihova u kojima se one nalaze. Najpre, sunce:

Okretali su svoje lice rečitom suncu („Kristali“);

Prema leporečivom suncu („Himna kristalima“);

otisak sunčevih usana
na nadlaktici zemlje
(...)
poljubac zvezde
u svežu ranu
stabla („Biljka“);

Blistavim jezikom Sunca („Listovi“);

rečima SUNCA (Textum);

govor sunca („Sokovi“);

sunčana kišnica („Sokovi“);

kroz srce / vazduha / lomljiva struna / sunca („Ljubičasta svetlost);

znam drvo na kome je
zviždalo SUNCE (Textum);

crno sunce („Na granicama svesti“).

Potom, kuršum (napominjemo da se Bećkovićeva zbirka, izašla 1963, godine zove Metak lutalica):

kao kišni / kuršumi („Svetlost“);

kuršum sunca („Klica“);

zvezdane kuršume („Flozvezd“);

u mrzloj kolevci
zapalim nenadno
kuršum-pesmu (Textum);

kuršum nedoumica (Isto);

narandžast kuršum (Isto);

kapljica na kuršumu (Isto);

za početak kuršum / ljubavnik groznice (Isto);

u kuršumu med (Isto);

kuršum u beonjači (Isto);

mrak je kuršum / nad šumom („Jedanaest prepelica preklano“);

možda nerotkinja / rađa kuršum („Možda nerotkinja...“);

obnažen sada bubri kuršum („jutros siktava...“);

u žurbi kuršum / precrtava pluća („Dan na devišnjaku“);

rađa se novi svet iz mojih žlezda iz utrobe

treperi ko kuršum krilati i žurni („Teku crvene i žute lame“).

U svom maksimalno otvorenom pesničkom delu naš pesnik je veoma često poistovećivao reč sa signalom. Njegova poezija je znak. I reč je postala znak. I glas se pretvorio, napisali smo već, kratilski, u znak. Dospeo je do ništenja svakog glasa, „brisanja“ verbalnog govora (dovoljno je prisetiti se „Bele pesme“ čiji je naslov samo perforiran na stranici te se gotovo i ne vidi – može se opipati prstima; nimalo slučajno, Todorović, sinestezijski, pretvara sva čula i senzacije dobijene pomoću njih, u jedno veliko svečulo koje je, istovremeno, i oko i uho i čitavo telo i sve senzacije koje ono pruža i prima, ali i duša sama – i „Pesma ni o čemu“ ispod čijeg naslova se nalazi belina hartije, sama praznina). U isti mah, on je aktivirao do maksimuma i glas, i slog, i reč, i stih, i pesmu, i ciklus pesama, i knjigu, i vlastiti – pesnički plazmatičan, vibrantan – poetski opus, kao što je gramatiku pretvorio u neogramatiku, a poeziju u neopoeziju. Nije potrebna neokritika da bi se sagledalo mesto koje bi po pravdi i ostvarenim rezultatima naš pesnik morao odavno da zauzima unutar naše poezije. On je, nesumnjivo, značajan i veliki pesnik. Antologijski. Ne samo kada je o antologijama neverbalne avangardne poezije reč, već i onim koje se zadržavaju na verbalnim pesmama. Iščitavajući nanovo Todorovićevu verbalnu poeziju, pored onih i do sada antologiziranih pesama, našli smo dve za koje smo ubeđeni da im je i u najstrožim antologijama srpske poezije mesto. Evo njihovih naslova – i njihovim navođenjem završavamo naš rad – : „Balada o zvezdarevoj smrti“ i „Pronašao sam“.

LITERATURA:

a)
pesničke knjige Miroljuba Todorovića:

1. Putovanje u Zvezdaliju (1971)
2. Svinja je odličan plivač (1971)
3. Stepenište (1971)
4. Naravno mleko plamen pčela (1972)
5. Gejak glanca guljarke (1974; 1983)
6. Telezur za trakanje (1977)
7. Algol (1980)
8. Textum (1981)
9. Čorba od mozga (1982)
10. Chinese erotisme (1983)
11. Nokaut (1984)
12. Dan na devičnjaku (1985)
13. Ponovo uzjahujem Rosinanta (1987)
14. Belouška popije kišnicu (1988)
15. Zlatibor (1990)
16. Ambasadorska kibla (1991)
17. Sremski ćevap (1991)
18. Striptiz (1994)
19. Glasna gatalinka (1994)
20. U cara Trojana kozje uši (1995)
21. Planeta (1995)
22. Smrdibuba (1997)
23. Električna stolica (1998)
24. Zvezdana mistrija (1998)
25. Recept za zapaljenje jetre (1999)
26. Azurni san (2000)
27. Pucanj u govno (2001)
28. Gori govor (2002)
29. Blesomer (2003)
30. Foneti i druge pesme (2005)

b)

1. Gradina, nova serija, broj 10, 2005.

2. Živan S. Živković, Signalizam: geneza, poetika i umetnička praksa, „Vuk Karadžić“, Paraćin, 1994.

3. Živan Živković, Gost sa Istoka, Ogledi o haiku poeziji, Prosveta, Niš, 1996.

4. Julijan Kornhauzer, Signalizam srpska neoavangarda, Prosveta, Niš, 1998.

5. Ivan Negrišorac, Legitimacija za beskućnike, Srpska neoavangardna poezija: poetički identitet i razlike, Kulturni centar Novog Sada, 1996.

6. Milivoje Pavlović, Ključevi signalističke poetike, Zvezdana sintaksa Miroljuba Todorovića, Prosveta, Beograd, 1999.

7. Milivoje Pavlović, Avangarda, neoavangarda i signalizam, Prosveta, Beograd, 2002.

8. Miroljub Todorović, Signalizam, Gradina, Niš, 1977.

9. Miroljub Todorović, Dnevnik avangarde, Grafopublik, Beograd, 1995.

10. Miroljub Todorović, Planetarna kultura, IPA Miroslav, Beograd, 1995.

11. Miroljub Todorović, Ka izvoru stvari (Prilozi za poetiku signalizma), Zenit, Beograd, 1995.

12. Miroljub Todorović, Žeđ gramatologije, Signal, Beorama, Beograd, 1996.

13. Miroljub Todorović, Poetika signalizma, Prosveta, Beograd, 2003.

14. Miroljub Todorović, Tokovi neoavangarde, Nolit, Beograd, 2004.

(Objavljeno u časopisu Savremenik br. 146-147-148 2007. i u almanahu Demon signalizma, Beograd, 2007)

No comments:

Post a Comment