Friday, August 14, 2009

Književnost za decu i signalizam



Tihomir Petrović

Književnost za decu se izdvaja kao zaseban književni sloj s aspekta
čitalačkog doba i s aspekta funkcije koju ima. Njena determinisanost
psihofizičkim nivoom deteta nije, u poređenju sa književnosti sa oznakom „za
odrasle“, puki dodajni činilac. Pripadnost dobu kada se formira ličnost
njeno je suštinsko obeležje. Naročitost ovog vida književnosti je što u
svom biću nosi oznake imanentne detinjstvu: sloboda, iluzivno shvatanje
života i okruženja, radost, igra, elementarnost, jednostavnost, živahnost i
tako dalje. Njen svet satkan je od posebnih niti dečjeg duha, oplemenjen
radosnim čarima i svakovrsnim preobiljem: svet u kojem je sve prirodno, lako
izvodljivo i pojmljeno dečjim smislom. Dobrota, igra, smeh i mašta, ono što
je njena suština i integritet - čini je maštovitom školom optimizma i
izvorom životne radosti. Reč je o kategoriji umetničke reči koja
podrazumeva sistem vrednosti koji odgovara njenoj naravi. - Iz samog naziva
se vidi namena i suština njena.

Reč je o književnom varijetetu koji ispunjava naučne pretpostavke kao
što su izdvajanje, sistematizacija i norme književnog žanra s relativno
utvrđenim konvencijama izražavanja. Njome je obuhvaćen najširi skup dela
sa zajedničkim bitnim karakteristikama koje nose u sebi dečje stanovište i
dečje vrednosno određenje stvari. U prvom redu tematska primerenost i
stilska lakoća, odnosno jednostavnost, njeni su osnovni i dovoljni zahtevi po
kojima se prepoznaje.

Stvaralac za mlade nalazi provokativnu građu u svemu što nudi čulne
senzacije. Teško je svesti pod zajedničku kapu nesabrojivo inspirativno
tematsko šarenilo književnosti za decu i mlade. Ipak, okvirno uzeto, vektor
kretanja ide od detinjstva do sveta flore i faune; doba ljudskog života koje se
naziva detinjstvo i priroda u najširem značenju reči, okosnica su
književnosti ovoga tipa. Detinjstvo, ovozemaljske radosti, simbolička vizija
sveta, igra, težnja ka nemogućem, poetizovana stvarnost i hedonistička
upravljenost, kraće rečeno, naglašena vedra filozofija, dominantne su
oznake književnih ostvarenja koja pripadaju dečjem književnom korpusu. Po
svojoj odrednici, motivi humanizma, nežnosti i ljubavi svojstveni su njenoj
prirodi - ali joj nisu nepoznate i „nedečje“ sadržine, što, uostalom, govori
motivsko–tematska orijentacija poetike signalizma.

Relativno pojednostavljena struktura i izražajna osobenost, jasnost,
gramatička kompletnost svih rečeničnih delova, racionalna dovršenost;
kratkoća, neopterećenost epizodama i uzgrednim slikama, dovršenost,
ukratko, komunikativnost književnog izraza, pripisuje se ovom književnom
vidu.

Prilagođavanje tački sa koje dete najbolje vidi, ili koja izneverava
njegov horizont očekivanja, zapravo je presudna poetska crta dečje
književnosti. Saobražavanje duhu i senzibilitetu mladog recipijenta,
duhovito pomeranje perspektive u viđenju stvarnosti i svakodnevlja,
iznalaženje gamenske sličnosti stvari i bića, oživljavanje - prirodnotvoran
su i umetnički zakonomeran stvaralački zakon.

Referentno obeležje ovog književnog ogranka jeste u jednoj od njegovih
odlučujućih uloga u dečjem životu. Reč je o moći unošenja lepote,
plemenitosti i snage u duh deteta; o buđenju u mladom biću radoznalosti,
učenju voljenja sveta, oslobađanju nagomilanih emocija i tome slično.
Posredi je organski deo književnosti u celini koji, ostvarenjima istinske
lirske projekcije, poetske ljupkosti i igrivošću, razvedrava, uveseljava,
emotivno relaksira, umiruje.

Književna umetnost za mlade nije samo oblast lepote. Kao vid društvene
svesti, ona nije izvan sfere utilitarnog i primenljivog na školske sadržine.
Nema, smatra se, boljeg i zdravijeg štiva za mlade koji ulaze u život od onog
koje proširuje znanja i upućuje poruku, uz to nudi mogućnost učenja „uz razonodu“.
Poricati joj društvenost, idejnost i isceliteljsko-katarzičnu funkciju,
takoreći njenu „sopstvenu pedagogiju“ – kao i pravo čitaocu da ih uoči i
primi - bio bi normativizam kao i svaki drugi.

Dete čitalac. Mlado biće poima svet na specifičan način i po
zakonima drugačije logike; reč, vizuelni izraz i književno delo za njega
imaju drukčiju denotativnu i konotativnu vrednost. Stupanj psihološkog
razvitka, obim znanja i iskustva, motivacija, emocionalno stanje i
recepciono-estetičko iskustvo uslovljavaju njegovu komunikaciju sa delom.
Dete svet doživljava i posmatra srcem i očima sanjara. Ono je mnogo
bliže svojoj poeziji, nego što se svojoj poeziji može približiti odrasli
čitalac. Njegova inventivnost i naivnost prekoračuju prirodne dimenzije
pojave. Ono je neprestano aktivno, slobodno u igri i maštanju; pred slikama
koje sebi dočarava, neretko, ustukne logika zrelog čoveka. Težeći
drukčijem, različitijem i čarovitijem, mali čitalac je kreativniji i
emotivno superiorniji primalac od svakog drugog.

Mlado biće odmerava vrednosti i konstituiše ih prema svojim
mogućnostima. Kvantitativan i kvalitativan razvoj njegovog estetskog i
literarnog opažanja srazmeran je zakonitostima razvoja njegovog
mentaliteta. Bukvalno shvatajući sadržinu, idući za radnjom, saučestvujući
sa sudbinom junaka i u ostalim zbivanjima – dete teže uočava poruku i ne
razmišlja o njoj; ali nije ravnodušno prema stilu i emocionalnoj
komponenti dela, što valja imati u vidu kada je reč o poetici signalizma.
Sticanje predstave, razumevanje i doživljavanje umetničkog dela
pretpostavljaju zrelost, koncentraciju, osećanje za kvalitet i moć saznanja.
Samostalnost mišljenja, sposobnost uopštavanja i povezivanja činjenica,
memorija, izvežban ukus, elastična estetska svest i mogućnost uživljavanja,
isto tako, postavke su za komunikaciju s književnim tekstom, a koje
ispunjava razumna, integralna i zrela ličnost.

Međutim, sa odrastanjem se gubi poetizacija stvarnosti i njeno
doživljavanje u simboličkom ključu, kakav nudi književno delo koje pripada
poetici signalizma. Pod uticajem godina, kazano Andrićevim rečima,
dolazi do „prestanka igranja“, do „zamaranja potrebe za igrom“ i „vere“ u
njenu „istinitost „ i „stvarnost“. Odrastao čovek je, u poređenju sa detetom,
neprijemčiv za sugestiju književnog dela. Opterećen razlikom iluzija od
stvarnosti, istinitosti od pravednosti, subjektivnog od objektivnog, on
prema književnoj materiji zadržava selektivan i kritički stav. Književno
nastrojen čitalac distancira se od istine koja mu se nudi; on umetnički
proizvod, mnogokad, prihvata kao golu fikciju - i ne pokušava da ga poredi
sa životom. Pritisnut društvenim konvencijama i samim životom,
utilitaristički usmeren, on gubi smisao za nevino i spontano
doživljavanje sveta.

Književnokritički posmatrano, dete je ravnopravan recipijent sa
odraslima - medij s aktivnim osobinama: duh, oblikovani ukus, estetski
doživljaj i osećanje primaoca. Mlad čitalac se prema delu ponaša kao i svi
drugi: reaguje emocionalno, etički, asocijativno, misaono, senzitivno,
stvaralački. Pri čitanju oseća zadovoljstvo otkrivanja novih vrednosti,
ideja, sticanja znanja, zadovoljstvo informisanosti i emocionalnog
uživljavanja u sudbinu junaka; oseća radost estetskog uživanja u stilu i
jeziku, kao i draž iznalaženja rešenja i otkrivanja zagonetke. Sposobnost da
se otvara doživljaju lepog svrstava ga u činioca estetske komunikacije na
relaciji: delo, autor, čitalac. Jednovremeno, reč je o individui posebne
strukture i izvesne eksterne estetske zahteve, a kakve mu mogu nadomestiti
signalistički tekstovi.

Simbolika. Simboličnost je osnovna osobina imanentna umetnosti
reči. Svaki elemenat književnog teksta je simboličan. Simbol je sredstvo i
bit signalizma, onako kao što je jezik bit književnosti uopšte. On je
najosnovniji, najjednostavniji i najprecizniji način komunikacije u
umetnosti. Univerzalnom čitljivošću, značenjem i vrednošću, simboli
preovladavaju među svetom duha i svetom čulne supstance. Simbol kao
višeznačan komunikacijski fenomen u imaginativnoj formi prenosi
primaocu odgovarajuće predstave, daje pokretljivost, elastičnost, širinu,
reprezentuje nešto opšte, upućuje na individualno područje pojmovnosti.
Kao konkretna slika sveta, ukazuje na mnogovrsna značenja koja mogu biti
suprotna i protivurečna, neobjašnjiva i nerazumljiva. Simbolička značenja
su konkretna, posredna i mogu se različito tumačiti. Nudeći čvršće ili
labavije asocijacije, svojom širinom i uopštenošću, simbol se ne može do
kraja objasniti.

Simbol kao šira estetička kategorija nije slika, već sredstvo
sugestije; ukazuje na ono što je skriveno i slutnjivo. Nagoveštavanje i onog
neizrecivog u nekom mogućem artikulisanom obliku, davanjem maha
čitaočevom domišljanju („onu istinu koju čovekova usta ne mogu da kažu
uhu, ali koju duh kaže duhu“, Blanšo), neizbežno vodi u začarani krug – kad
se tiče simboličkog razumevanja, na čemu se zasniva poetika signalizma.
Izbegava se neposredno imenovanje i argumentovanje; saopštava se
indirektno, dijalektikom otkrivanja i skrivanja („otkriva se skrivajući a
skriva otkrivajući“). Sugeriše se, podstiču asocijacije i čovekovo
uznemirenje, širi duhovni kontekst.

Književnost signalizma kao oblik projekcije života ili njegove
umetničke transpozicije deluje snagom simbola shvaćenog kao „forma koja
živi“, fenomenom koji ne gubi na vremenu zato što su veze između stvari i
njegovog prenosnog značenja daleke. Žrtvujući smisao, koristeći postupak
koji postavlja u centar pažnje sâm beleg (tada i počinje njen procvat), ona
istinu kazuje utančanije, finije, kroz nagoveštaj i aluziju, između redova u
kontekstu, predmet prožima tajanstvenošću i mistikom. Jer smisao jednog
dela, za decu ili za odrasle, nije nikada suma doslovnih značenja, nego
naprotiv: čitav jedan sistem znakova ili struktura znakova i predznakova
koja služi u naročitu estetsku svrhu. Što je veća simbolika, tim delo jače,
neočekivanije i svestranije odjekne. – Bez tajne, umetnost bi izgubila
lepotu i smisao.

Signalizam je imanentno moderna umetnost reči. Pojam modernoga
znači nešto novo, savršenije, življe, stvarnije, istinitije, suštinskije,
više i vrednosnije u sadržaju i poetskom izrazu. Termin moderna
književnost je vrlo neodređen i pokretljiv. Ako su Aristotelova i
Horacijeva poetika u osnovi moderne, u smislu pojma moderno shvaćenog kao
vrednost a ne kao puko vremensko određenje, onda je pojam moderne
književnosti teško odrediti precizno bez uslovljavanja.
Moderna književnost za decu i mlade je dosegla viši stepen umetničke
obrade, ona postaje umetnički izgrađenija i složenija. Stvarana spontano
prema autorovoj umetničkoj savesti, ona donosi punu poetsku istinu i sliku
neizmenjenu i nedoteranu prema teorijskim postulatima. Ne priznaju se
granice između književnosti usmerene mladima i književnosti usmerene
odraslima, niti prihvataju samoograničenja.

Modernizam je i nadilaženje, destrukcija prethodnih iskustava i
ekspresivno-žanrovskih svojstava dotadašnjih ostvarenja. Ignorisanje
estetske norme, sloboda izražavanja, nepovezanost teme i sadržine,
zapostavljanje ili radikalno odbacivanje fabule u korist dramskih efekata,
napuštanje junaka kao idealne slike i tome slično, amblemi su moderne
beletristike. Nemotivisanost, obrti, preskakanja, dijalektička
protivurečnost i nelogična isprepletenost misli grade „lebdeću“
strukturu, donose tekstu umetničku lepotu i sklad. Labavo integrativna
osa, panoramsko-mozaička zamršena sintaksa, jesu manifestne težnje ka
ekskluzivnosti.

Polazište signalističke književnosti je sadržano u odbacivanju
mimetizma. Maksimum slobode, prevratničke težnje i intencije, gubljenje
kontakta sa predmetom i stvarnošću, vode otvoreno prema stvaralačkom
eksperimentu i nepredvidljivim iskušenjima, koja primoravaju čitaoca da,
tako reći, prikovan zastane kod smisla svake reči i znaka. Osporavanje
postojećih književnih struktura, redukovana sintaksa iskaza, „automatsko
pisanje“, svesno odbacivanje svesti, drskost, apstrakcija i antiestetizam,
tumače se kao odraz povišene erudicije i autentičnog kreativnog čina.
Ekstremni iskorak u jeziku i stvaralačkom postupku, čisto stilske vežbe
jedne nove poetike, čini čitalačku publiku nepripremljenom.
Signalistička neverbalna poezija svojevrstan je cinizam prema
klasičnoj poeziji, ne i književnosti usmerene mladom čitaocu.

Može se posebno govoriti o signalizmu kao dekorativnoj poetskoj
formi. Reč je o „konstruktivnom“ obliku vizuelnog teksta koji, ređanjem
stihova, obrazuje slike iz stvarnog života, i kojim se ostvaruje
ornamentalna funkcija reči, tako primerene dečjem poimanju i doživljaju.
Igra slovima i znacima interpunkcije, čista arabeska jezičkih
simbola i vizulizacija reči, privlači biće koje nije, uvek, u stanju da oseti
i razume jezik auditivno. Pikturalna poezija oličena u ikoničnim
simbolima, gde jezička jedinica dodatno dolazi i „svojom grafičkom
dimenzijom, leksemom kao grafičkom slikom, telom reči, formom izraza“
(Dagmar Burkhart), pogodna je da stvori osećanje zadovoljstva i uživanja.
Stihovi različite dužine i konfiguracije obrazuju slike krsta, srca,
laste, drveta, lista, jabuke, kuće i druge (deci i odraslima) privlačne
likovno-figurativne forme. Pesma je svojevrsna „rima za oko“.



















(Miroljub Todorović, „Kamenolom“)


Kombinovanjem slogovno ikonično-predmetnog i akustičko-grafičkog
koda dobija se zanimljiva konkretna lirika i nov likovni i poetski
elemenat govora, kome je zauvek suđeno da ostane retkost. Verbalno-
ikonični dvokodni postupak, svojevrstan grafički egzibicionizam, gradi
ludistički ikonizovane stihove koji iznenađuju i, u izvesnom smislu,
iritiraju. Pred čitaocem je svojevrsno „komplikovano“ pismo i foto-
performansa & mejl-arta u službi hedonizma i zabave.

Različit raspored slova, reči i grupa reči, razigran svet besmisla i
„alhemije fantazije“, audio-vizuelan tekstualni eksperiment, pokušaji su
uspostavljanja novih odnosa sadržine i forme reči. Sintaksičko dejstvo
grafičkog dizajna i verbalnih poruka nije mehanički spoj pesničke i
likovne ekspresije, igrarija ili pomodni krik, nego specifičan vid kodne
integracije.

Komplikovano razvijanje radnje, nagli, iznenadni obrti, propusti,
lomljenje sintaksičke linije duž celog njenog kretanja, alogičnost,
odbacivanje gramatike, iritira velike podjednako i male čitaoce. Dodatno
uvođenje naučne građe i naučnih postupaka u organizovanje teksta; utrpavanje
u sadržinu dokumenata, citata, crteža, brojeva, geometrijskih oblika,
otvorenost prema nepredvidljivom, grade signalističku književnost koja
„više nije književnost“. Na razmeđi književnog i neknjiževnog, mešovita,
hibridna forma, ujedinjenje različitih umetničkih izraza u neodređenu
celinu, koja počiva na njihovom skladnom jedinstvu, sve to, čini savremenu
književnu reč sinkretičnom umetnošću.

Moderna dečja književna reč, nasuprot tradicionalnoj, neelitističkoj,
nepodesna je za ideje kao što su služba školi i pouka, proizvođenje lepih i
dirljivih stvari. Bez zveketa i ukrasa, bez skupocenog ruha na sebi, ona
skoro metodički izbegava oblast zasićenog zadovoljstva, ponajmanje na
najbrži i najudobniji način. Fonička, ritmička strana, takođe, prelazi na
vizuelni plan, na slike „slikarske“ vrednosti.

Stil bez divinizacije, sistematičnosti i misaone konsekventnosti,
reči koje nemaju rečničko značenje, nerazumljive u uobičajenom smislu i
čiju simboliku bitnije određuju odnosi koje je stvorio autor; otežanost
forme i „svesni šum“ kao postupak koji namerno otežava razumevanje teksta
– što sve vodi izvesnoj neodgovornosti – pripisuju se modernoj književnoj
reči kao duboko ličnom autorovom izrazu.

Izostavljanje predmeta prikazivanja, desemantizacija, eliptičnost,
sklonost momentalnim situacijama i predispozicijama, kidanje jezičke
povezanosti, nervozni i iskidani ritmovi, zvuk, postupak je koji, pre svega,
preferira formu. Slike i dijalozi građeni na prećutkivanju, nagoveštaju i
uzajamnom nerazumevanju, načelo non finito vode otvorenom hermetizovanju
koji smanjuje nivo čitljivosti. Sve više se upotrebljava izraz „ne-rečima“,
„nesaznatljivo“, „nekazivo“, „neizrecivo“, što vodi mucanju, što nije više
jezik i što, uprkos čitaočevoj saradnji, smanjuje mogućnost (automatske)
komunikacije. Odstupanje od logičko-semantičkih kategorija, teško
razumljiva leksika, jezik koji aktivizacijom samo jedne svoje dimenzije vodi
zaumnom i alogičnom, tekstovi sve neodređeniji, u neku ruku „nečisti“ i
„nemi“, vizuelna ornamentika zahtevaju „poetsko čitanje“ ili umni
čitalački napor. Namerna nesuvislost signalističkih kolaža i „negacija
literarnosti“ zahtevaju čitanje više puta i čitalačko „rvanje“ sa
napisanim. Ispoljavanje osećanja u zatvorenoj formi, bezbojni simboli,
vidovi izražavanja koji su „prašina individualnih stilova“ (Rolan Bart),
izazivaju kod malog recipijenta u prvom redu, zabunu i ostavljaju utisak
haosa. Poetika izvan okvira ustanovljenih kodeksa tekstualne proizvodnje i
prijema, neuređenost u leksici, tonu i strukturi, značenjska neodredivost,
čini modernu književnu umetnost, nezavisno od čitalačkog uzrasta, načelno
nelepom i nedopadljivom.

Poetika. U svemu je delikatan umetnički izraz i stvaralačko
uobličenje sveta detinjstva. Pesničke koordinate sveta mladih, prelomljene
slike sveta u oku malog čoveka, pretpostavljaju određen stupanj
prostodušnosti koja se ne ogleda u polaritetu dobrog i lošeg, ili
gamenskog iskaza u formi „kobajagi“ i slatke laži. Sagledavanje teme,
događaja i likova okom deteta, a ne okom odraslog čoveka, pripovedanje u
skladu s osećanjem slušalaca u pogledu toga kako treba da se razvijaju
stvari u priči (onako kako je, obaveštava nas Betelhajm, malom Geteu
pripovedala njegova majka), jedno „podetinjavanje“ sveta, nameću se dečjem
autoru otprilike onom zakonitošću kojom se, rekli bismo, nameću
životopiscu pravila važeće ikonografije, romanopiscu radnja, ili
dramatičaru zaplet i konflikti.

Delo se ne stvara ni iz čega. Ono se gradi od motiva, od jezika, od
odsustva motiva, od podataka, od odsustva podataka. Mogućnosti se nude kao
lepeze. Poetika je u gradivu kome valja dati oblik, u temama i motivima koji
sami pronalaze umetničku formu; umetnički postupak je u biranoj
simbolici, u sadržini presvučenoj u zamamno poetsko ruho, to jest reči
semantičko-emocionalno obojenih prilagođenih nivou dečjeg govora i
mišljenja. Signalističku stvaralačku alhemiju izrazito karakterišu, po
Ingardenovoj terminologiji, neodređena mesta koja daju delu simboliku.
Mehaničkom prosedeu, koji za posledicu ima delo koje pokreće
čitaočevu maštu i osećanje, sučeljen je model igre duha i mašte. Negacija
tradicije, narušavanje fabule, promenljivost umetničke perspektive,
kondenzovana mašta, osećanje isprepleteno sa dosetljivim mislima, iskre
zaumnog sveta, eksperimenti i nešto alhemijsko – igra sa celim špilom
karata, ostavljaju upečatljiv utisak na malog čitaoca.

U zanimljivosti leži tajna magične moći koja mami dete na čitanje.
Stvaralački postupak autora signaliste karakterišu duhovita radnja i
usmerenost ka poenti koja izaziva reakciju smeha. Pesnik se izražava
plahim tonom, njegov adut su humor i dosetka. Izokrenuta logika,
protivurečnosti između sadržine i oblika, interdovana racionalnost,
nesklad želja i mogućnosti, nesvesna ekscentričnost, težnja da se dosegne
ozbiljnost, ukratko – čisto zabavljanje formom daju signalističkom
književnom delu draž primamljivog. Intenzitet vizije, blistava
duhovitost i živa igra rečima i crtežima omogućuju odskoke mašte i
čitaočevo samozačaravanje. Duhovita fiksacija, menjanje optičke vizure i
atribucije, ironička distanca, tendencija ka umnoženim mogućnostima
čitanja - što neretko stvara šumove na komunikacionom planu autora i
malog sabesednika - bude i uznemiravaju duh i raspaljuju uobrazilju.
Književnost ima vitalistički odnos prema životu. U književnosti za
decu se sustiču raznovrsne edukativne, saznajne i etičke sadržine; ona
razvija čitaočeve vrline i ideale o moralnoj čistoti, usavršava ličnost,
saopštava neku istinu ili poruku, deluje na razum i uči razboritosti. Ona,
međutim, nikada ne treba sebi da postavlja moralizatorske, vaspitne i
slične ciljeve, pa i kada su oni najplemenitiji. Takva htenja ostvaruju se
snagom estetske prirode. Primarna funkcija signalističkog artefakta je
buđenje i formiranje u čitaocu kvaliteta i osobina koje po sebi imaju
ljudsku vrednost, i koje u njemu razvijaju duhovne sposobnosti. Uzvišeniji
cilj je utanačavanje čula, vaspitanje ukusa, buđenje osetljivosti i smisla za
lepo, čarodejstvovanje, koje, odraslom ili detetu, nudi doživljavanje lepote.
Misao, rođena u čistoj emociji, natopljena tom emocijom, humanistički
angažovana i oblagorođena, oslobađa mlado biće od naslaga koje su mu
smetnja da se razvije u slobodnog i pravog čoveka. Književnost, signalizma
ili ne, vodi dete u carstvo lepote i uzvišenosti, hedonističko-
epikurejskom estetikom ulepšava mu život. Slike verbalne ili grafičke,
opalizujućeg značenja, osećanje novoga i osećanje prepoznavanja, koji nude
adresatu neizvestan kraj i uživanje, čuvaju njegov naivitet i ludizam.
Svako delo, osim pragmatične funkcije, zadovoljava i potrebu za lepim.
Lepo je od postanka čoveka njegov genetski potencijal i po tome se čovek
bitno razlikuje od ostalog živog sveta. Književna umetnost kao „svet
privida“ je izraz čovekovog nagona za lepim.

U dečjoj literaturi fikcija, u značenju oblikovanje, stvaranje,
invencija, a ne pretvaranje, izmišljanje, laž, neistina, ima poseban značaj;
ona je njena nezamenljiva supstanca, njena krv i meso. Po osnovnoj
odrednici, imaginacija je primaran elemenat i okosnica njene poetike.
Estetika književnosti signalizma je u znaku apoteoze imaginacije i
fantastike.

Igra nemogućeg i natprirodnog, sna i jave, čudnog i maštovitog
prijemčivi su srcu malog konzumenta. Bujna i odvažna mašta proširuje
vidike, otvara put misli, daje slobodu mišljenja, uobličava emocije;
omogućuje razumevanje stvarnosti, dočaravanje nepoznatog i nevidljivog,
život i identifikovanje s literarnim junacima, dočarava jedan nov svet u
kome ne važe obični zakoni prirode i čoveka. Mašta probuđena i
raširenih krila, širim spektrom delovanja, vodi dete u nedostižne visine
i umnožava sve što mu nedostaje; ona razvija njegov senzibilitet i prelama
njegov duh, nudi ostvarenje svih htenja. Kao glavna pokretačka snaga dečjeg
saznanja sveta i konstituenta dečje ličnosti, ona je najmoćnije sredstvo
uvođenje deteta u život.

Umetnost je igračka aktivnost. Ludistički koncept je u osnovi
kreativnog postupka i stvaralačke intencije signalizma. Kao izvorna
delatnost i sinonim avanture duha, ona je sinteza svih umetnosti. Poezija je
- glase najnovija saznanja – rođena u igri i nastavlja da živi u obliku igre.
„Poezija je pre svega u sebi zatvorena sfera igre, sasvim poseban svet sa
svojim zakonima, različitim od svake stvarnosti“ (Volfgang Kajzer). Reč je
o pesničkom postupku kojim se bira, oblikuje motiv, razvija priča, uvode
junaci, gradi zanimljiva radnja i situacije, komentariše, i kojim se
iskazuje čitaočeva imaginacija.

Fenomen igre, u kome granice između stvarnog i izmišljenog nisu
jasne, imanentan je dečjoj slobodi i svetu neokovanom regulama. Igra je
sastavni i neotuđivi deo detetovog života. Sklonost ka njoj je dečja vitalna
potreba. Igra detetu omogućuje da na svoja vrata uđe u svet pesme ili priče,
neprisilno, radosno, sustvaralački. U dečjoj poeziji ona je univerzalna
valuta kojom se sve podmiruje; bez njenog žara signalistička pesma ostaje u
okvirima proseka i ugušena kao dete u kolevci. - Dečja signalističkapesma
je upesmenjena igra reči, najčistiji vid igre duha.

Igra je teško odrediva. Posredi je univerzalan izražajno-poetski
fenomen kojim se stvara simbolizacija višega nivoa, svet imaginacije.
Njeni strukturni kvaliteti su emotivni, afektivni, psihološki i njima
slični. Igra uključuje u sebe stvaralački impuls, slobodu, pronalazački
duh, maštu, slučajnost, spontanost, iznenađenje, variranje, oponašanje,
oživljavanje, zanos, improvizaciju, iluziju, nered, nadigravanje, zabavu i
tako dalje. Njeno područje je signalistički diskurs, verbalizacija, crtež,
ilustracija.

Poetika signalizma preferira ludistički momenat. Na signumu igre je,
pre svega, zasnovana signalistička dečja poezija. Ruski pesnik Maršak,
engleski Kerol i Lir, naši Zmaj, Radović i Lukić, a u okviru srpskog
signalizma, Miroljub Todorović, Vlada Stojiljković, Zvonimir Kostić
Palanski i Pop Dušan Đurđev, doveli su do perfekcije poetiku igre i
izborili se za jednu poeziju koja je postala igra. Ludistička poezija je izraz
autorove artificijelnosti i njegove inventivnosti i spretnosti.

Igru karakteriše neizvesnost, nepredvidljivost, isključenje ispitanih
staza i postupaka. Dosetka, plahovita igra, kreativnost, prodor u nepoznato
i neistinito, sloboda, stalno kretanje napred, signalistička karnevalska
odora - srž su stvaralaštva. Eksperiment, antiteza, igra radi eksperimenta
i igre, duša su dečje signalističke poetske reči.

Igra je najdelotvorniji način komunikacije sa čitaocem. Ona je
princip izgradnje poetskog sveta i autorova energija. Njena diktatura
pretpostavlja čitaočev pristanak i njegovo prihvatanje iluzije. Autor svoju
poetiku zasniva na igrivim sredstvima koja proističu iz prirode
detinjstva i koja u malom čitaocu bude emotivno zadovoljstvo. Igrom i
maštom pesnik pridobija za sebe i pogađa najskrivenije kutove dečje duše i
intime, dečje snove i javu. U igri, u književnom smislu reči, pisac i mali
čitalac su igrači.

Igra je negacija sveukupnog i poznatog, ograničenog i jednoličnog. Kao
umetnost, ona iskazuje strogu racionalnost i zalaže se za nov poredak i nov
smisao. U sferi imaginarne stvarnosti nešto nestvarno, ona je sušta
suprotnost čitaočevoj zbilji. Isprepletene čarobne niti grade nepostojeći
svet i nelogične scene, nude novostvorenu realnost nalik onoj koju
priželjkuje mali čitalac. Slike zasnovane na semantičkim luksacijama,
fuzionisane neobičnim i humanim asocijacijama, transformisane u
nadrealne impresije, sugerišu neobičan i naglavačke postavljen svet,
uvlače i upliću u igru signalizma.

Dete u igri ne tretira realno stvari prema logičnoj nužnosti, nego
prema subjektivnoj potrebi. Ono u igri egzistira, u njoj sebe manifestuje i
u njoj ostvaruje sopstvenu celovitost; sav život prihvata kao slobodnu i
dragovoljnu igru, kao izvor radosti i razonode. Ona je za dete prva i
najplodnija škola, jednovremeno aktivnost u kojoj ono mobiliše svoje
vitalne izražajne mogućnosti; ona je ozbiljno zanimanje kao što je učenje i
rad za odrasloga. Igra nije samo dečje carstvo. Ona i odraslom čoveku
rasplamsava životni žar, donosi mu radost i zadovoljenje životnih
zazubica. - Manifestacija je naših neostvarenih želja.

Sloboda igre, izmišljanja ludistički i signalistički efekti
zasnivaju se na osećanju mere i određenim zakonitostima. Kao manifestacija
slobode i izazova lepote, ona poseduje određena autonomna, spolja
nenametnuta pravila. Igra nije gola zabava u značenju prevarantske igre s
kecom u rukavu, niti bacanje reči i znakova u vetar, već vraški ozbiljna
stvar. Sve je samo prividan besmisao i nered. Naoko ludistička perspektiva
zasniva se na visokoj disciplini pesničkog reda, na neodstupanju od
perfekcije pesničke tehnike i stroge doslednosti jezičkog kodeksa.
Stihovi se sistematski i psihološki organizuju i grade, kao što
matematičar nepogrešivo izvodi formule. Umetnost, ne samo signalizma,
bliža je radu nego igri - ne radu u užem smislu reči, već takozvanom
„oslobođenom“ radu, „pretvorenom radu u uživanje“ i „zadovoljstvo“.
Igriva, posebno signalistička, poezija nije mrtva simbolika, već kreacija s
višestrukom službom: zadovoljenje rime, osveženje jezičkog izraza, značenja
sa simboličnim porukama, dejstvo načela zadovoljstva. Umetnost igre, kao
delo imaginacije, životvorne želje, htenja i naklonosti utiče na celokupan
razvoj mlade ličnosti. Njena privlačnost i plemenitost je u pronalaženju i
doživljavanju lepog, u zadovoljstvu koje pruža, u oslobađanju mladog bića od
stega i logike racionalnog mišljenja, a i u tome što brani od grubosti i
sivila života. Ona je čuvar detinjstva od pretnji i zabrana odraslih.
Signalistička poetska igriva reč angažuje i kreativno podstiče dečju
maštu, uvećava moć zapažanja i saznanja, razvija inventivnost i smisao za
harmoniju i razboritost, izoštrava duh i učvršćuje koncentraciju. U
predškolskom uzrastu, kao dobu igre i „mosta koji povezuje dete sa životom
preko zida škole“, kroz igru se razvija sposobnost izražavanja i uči lepoti
rodnoga jezika.

Neosporno je da igra ima umni, a ne besciljni karakter. U školskoj
praksi, kao logičnom putu nastave, ona smanjuje i neutrališe pritisak na
učenje; pristupa se njenom aktiviranju čim se uvidi da znanje ne može biti
stečeno uslovljavanjem, klasičnim putem. Tek, dete đak najbolje prihvata
znanja stečena kroz igru, pretvorena u igru i približena kroz nju. Poimanje,
međutim, njeno kao neke vrste duhovne gimnastike, koja vaspitanika trenira
i osposobljava za intelektualni rad i moć pamćenja, vodilo bi isključenju
teorije po kojoj je umetnost igra.

Humor i užitak. Signalistička poetska reč je u znaku vedrine i
humora. Njen humor ne rastužuje, nije oštrih i grubih tonova, osmehujuć i
ljut, zloban i ciničan, koji vodi poreklo od zlih osobina.
Okrenuta raskoši, vedrini i paradoksu, književnost nepunoletnih
čitalaca je slobodna igra intelektualne mašte i svetkovina radosti.
Stihovi kao raspevani kladenci, vedri i disonantni akordi, igrivi,
briljantne versifikacije i ljupke jednostavnosti; priče neobičnih i
apsurdnih radnji i slika, duhovite poente - svud razasut humor: čine ovaj
književni entitet umetničkim karuselom.

Dečjoj literaturi je primeren radostan humor, a ne tužan, dobroćudan,
a ne gnevan, prostodušan, a ne ohol, prijateljski, a ne uvredljiv ili drzak
humor. Primereni su joj blagonaklon, lak i lepršav, umiljat, prijatan,
igrajući, nerazdražljiv, nehisteričan i humor nekontaminiran satirom.
Poimanju i maštanju mladih prianja signalistička projekcija koja zari i
budi radost oduševljenja i jedno jutarnje raspoloženje.

„Smešno“ u signalističkoj dečjoj literaturi takođe ima pretežno
zabavljačku funkciju, i zato u njoj, kao i u sveukupnoj dečjoj reči, nema mesta
nezdravom uživanju i zadovoljstvu pakosti (erotski ili crni humor koji
izražava besperspektivnost i bezizlaz, koji otkriva nesklad u surovom
spletu okolnosti).

Kao prvobitna umetnost koja je izraz radosti i života, zadovoljenje
nagona za igrom i uživanjem, dečje, ne samo signalističko pesništvo,
izaziva u konzumentu nasladu i relaksaciju. Osim moći da razvija
imaginativne i estetske sposobnosti, da bogati saznajno-intelektualni
razvoj, ona nudi sladostrašće i užitak. Ako se ospori ornamentalna
vrednost književnosti, u značenju ukrasa života i detinjstva, i uživanje
malog recipijenta - ali i odraslog, u čijoj je prirodi sklonost za
zadovoljenjem užitka i odbojnost prema svemu što bi moglo da osujeti
užitak - usledilo bi zbunjujuće pitanje o njenom smislu i, napose, smislu
umetnosti uopšte.

Književnost za decu, u načelu, ne traži misaoni napor, zapinjanje i
naprezanje pri čitanju. Dete je rekreativno orijentisan čitalac. Ono blagu,
meku i neupadljivu reč prihvata više emotivno i nekritički, bez
refleksija i posredovanja intelekta. U signalističkim stihovima čitalac
ne traži značenje reči, ne razgraničava racionalno od neracionalnog.
Čitanje je za epikurejče konzumirajuća aktivnost i razbibriga, čista radost
kulinarske i sladokusne prirode. Čitalačko sudelovanje donosi prijatna
osećanja, tek jedva nešto različitih od onih koja daju dobra jela, svež
vazduh ili brčkanje po vodi.

Estetski hedonizam, koji u signalizmu nalazi svoj najviši izraz, jedan
je od osnovnih kvalifikativa dečje književne reči. Misao koja se temelji
na hedonističkoj tezi i igri kao čistoj estetici, dečju književnu reč svodi
na čaroliju i nasladu.

Vizuelizacija poetskog iskaza, takozvana pesma–slika (sarmen
figuratum), kao imanentno signalistička forma, naime stvaralačko
prožimanje likovnog i verbalnog diskursa i njihove interakcije, stapanja
forme i sadržine, ima hedonistički odziv. Fakat je da delo širokim
spektrom prijatnih osećanja i svojom magičnom moći budi i zaokuplja dečji
duh. Humana i neutilitarna suština signalizma služi za razonodu i izlaže
dete emocionalnom prijatnom uticaju. Signalistička poetska
konfiguracija, redukovana na igru i na čisto zabavljanje formom, svaki put
nova, poseduje moć da otrgne dete od igračke i da ga ropski veže za sebe. U
„eruditskoj“, „neuživalačkoj“ umetnosti emocionalno zadovoljstvo,
nediskurzivne potrebe, materijalno uživanje i sreća, naslada i odmor - jesu
prateće, reklo bi se, niže vrednosti u sistemu njenih svojstava. Obrnemo li
problem, hedonistična žica i radost siromaše delo za odrasle. Umetnički
užitak nije samo nepomućena radost. Osećanje nezadovoljstva daje punoću
umetničkom doživljaju; estetsko zadovoljstvo je tegobno, pretpostavlja neki
napor i „osećanje uživanja u mukama“. Naravno, nije moguće osporiti
činjenicu da je čoveku, detetu posebno, čitanje beletristike zadovoljstvo.
Čitalački doživljaj je zadovoljstvo u saznanju, u igri intelekta i osećanju
potpune slobode, ali i u uživanju i telesnoj strasti.

Stara prepisivačko-iluminatorska veština, izražena u maštovito
pozlaćenim minijaturama i inicijalima fantastičnih životinja i ptica,
koja je nesumnjivo prethodila poetici signalizma, našla je široku primenu
u dečjim publikacijama. Decu privlače realističke, jasne ilustracije
kojima se prikazuje najbitnije, s lako uočljivim kontrastima i jasnim i
jednostavnim oblicima. Slika retkom elokvencijom i vrelinom užarene
energije, podstiče reči i rečenicu i daje tekstu neograničenu podršku.
Estetsko-likovne ilustracije izazivaju dopadanje, razvijaju ukus za lepo,
harmoničnost, preglednost, oplemenjuju; deluju impulsivno i nezavisno od
teksta kao literarnog ostvarenja. Slika upućuje na poruku pesme, ona je
ilustrovana varijanta teksta. Svojom fabulom, nekom potencijalnom
radnjom ili latentnim sukobom, ona direktno deluje na dečju maštu. Ali
može da pasivizira dečji duh pre nego što ga budi i aktivira.

Igra, humor i mašta su regulativi dečjeg signalističkog pesništva.
Igra kao suštinska sadržina detinjstva tematska je dominanta i njegova
bit, uopšte, uslov dečje literature u celini. Glavno uporište moderne
pesme je u duhovitosti i dosetljivosti, u autorovoj spremnosti da bude
drugačiji. Igra kao kreativan podsticaj mašte, volje, misli i drugih
psihičkih pokretača, kao smešna zbrka i čista forma, ostvaruje specijalno
zabavno hedonističku funkciju.

Poezija za decu je, nesumnjivo, našla svoj izraz i podsticaj u
signalizmu kao neoavangardnom i interdisciplinarnom umetničkom
pokretu.

No comments:

Post a Comment