Saturday, August 15, 2009

INTERAKTIVNOST U ELEKTRONSKOJ KNjIŽEVNOSTI



Milivoj Anđelković


Razvoj tehnika komunikacije i njihovo povezivanje sa informacionim
sistemima bitno utiču na umetnost i književnost. Novo tehnološko okruženje
posreduje u stvaranju dela, potom u njegovom emitovanju / objavljivanju / izlaganju
i najzad u prijemu kod čitalaca / gledalaca / slušalaca. Estetske
karakteristike umetničkih dela značajno su izmenjene pa pravila klasičnih
poetika više ne mogu da obuhvate nove tehnološke i estetske fenomene koje su
promovisali upotreba računara i korišćenje Interneta: interaktivnost i
virtuelnost.

Virtuelnost u književnosti – u smislu drugačije, emotivnije ili
smislenije stvarnosti – oduvek je ishodište književnog dela, oblik u kome se ono
otelotvoruje u čitaocu. Rečima se priziva čin koji će se dogoditi, senzibilitet
teksta podstiče emocije. U čitaocu se stvara konačan tekst i – ako je delo uspelo
– tek tada nastaje prava »priča«.

Elektronika i naša bojazan od drugačijeg i Drugog ta pitanja stvaralačkog
postupka i recepcije dela izvukle su u prvi plan i podarile im blagoslov
posebne sfere ili sablast nove, veštačke stvarnosti.

Magnetizam metafizičkog dodira

Senzibilnost i duhovnost čitaoca do sada su ostajale zarobljene u njegovoj
ličnosti i »getoizirane« sa krajem teksta. Interaktivnost ruši te prepreke i
kroz pitanja, komentare, iskazana mišljenja ili kreativno učešće povezuje
srodne ličnosti / tekstove, a magnetizam tog »metafizičkog dodira« privlači
slične ili, po principu kontrasta, drugačije tekstove. Interaktivni e-tekst
nikada nije završen, u njemu sve postoji i sve je moguće jer se uvek može
nastaviti. Tekst tako postaje Re-Aktiv Tekst. Senzibilnost i kreativnost
ličnosti više nisu izolovane i zarobljene. One, kao i sam tekst, stiču moć.
Interaktivnost je velika čežnja književnosti još iz starih vremena.
Mnoge velike knjige svetske književnosti danas bi nazvali hiper-tekstom –
nizovi priča i poema, pripovesti, romana i hronika koje se nadovezuju,
prepliću, ukrštaju i dalje račvaju: Biblija, Priče iz 1001 noći, Dekameron,
Kentenberijske priče, Don Kihot, romani Džon Dos Pasosa i Borisa Pilnjaka,
Uliks, Hazarski rečnik, a posebno Borhesova Vavilonska biblioteka i Peščana
knjiga i Kortasarove Školice u kojima nije direktno pronađen Internet i
računar, ali su tako opisane karakteristike Velike Mreže, odnosno osnovni
princip rada računara, da se može reći da su ih oni »izmislili».

Tom krugu preteča pripadaju i sve teorije recepcije koje su istraživale i
objašnjavale šta se događa sa tekstom / slikom kada se prelome kroz drugi
senzibilitet, misaoni sklop i psihički život, sve do čuvene Bodlerove
rečenice: Poeziju jedne slike treba da izgrade gledaoci i tvrdnje Marsela
Dišana: Upravo gledaoci stvaraju sliku. Najzad, i ne poslednja, jedna od
značajnih preteča interaktivnosti je poetika i stvaralaštvo signalizma.

Aura intelektualne slobode

Čuveni ruski filozof Nikolaj Berđajev piše 1914. godine esej sa
indikativnim naslovom “Kraj Evrope” u kome izričito predviđa: “Evropa će
prestati da bude centar svetske istorije, jedini nosilac najviše kulture.
Težište Zapadne Evrope će se verovatno preneti još dalje na zapad, u Ameriku…
” i nastavlja:
“U religijskom mišljenju je opšte mesto postalo shvatanje da mašina ubija
duh, ali je pronicljivija ta istina da mašina ubija materiju i kroz negaciju
donosi oslobođenje duha. Vlast tehnike i mašine označava prelaz od organskog
života na organizovan život. Raskidom tela i duha rađaju se nova organizovana
tela, organizacija zavisi od organizatora, ali inercija može da utiče na
organizatore i da ih potčini sebi…”

Dvadeset godina kasnije nemački filozof Valter Benjamin piše značajan
esej “Umetničko delo u doba tehničke reproduktivnosti” u kome razvija metaforu
“aure”. To je trag u duševnom životu, senzibilan otisak trenutka, koji se ne
nalazi ni u pogledu ni u samom predmetu, već u međuprostoru, u njihovom odnosu.
Interaktivnost, kontekst i novo značenje koje delo / predmet time stiču,
dobili su teorijsku bazu i filozofsko-psihološko objašnjenje pre no što su se
stvorili tehnološki preduslovi da »oslobođeni duh« i »aura« ne budu samo
izuzetni fenomeni već svakodnevica kreativnog stvaranja.
Godine 1963, kada je objavljen »južnoamerički Uliks« – »Školice«, Kortasar
objašnjava svoju veliku čežnju za interaktivnošću koju je pokušavao da ostvari
u klasično štampanom romanu : »Od svojih čitalaca pravim saučesnike,
očekujući u zamenu njihovu mentalnu slobodu, njihovu intelektualnu slobodu pred
onim što baš tada čitaju. To je… molba za izjavu unutrašnje nezavisnosti svakog
pojedinca umesto stanja hipnoze u koje je klasična književnost skoro uvek htela
da stavi čitaoca«.

Poetika interaktivnosti

Računar, ta »dijabolična mašina« sa samog kraja drugog milenijuma,
pojavila se tačno na stogodišnjicu »nezamenljive« pisaće mašine, kao glomazna,
super-napredna varijanta praktičnih digitrona. Svoju prvobitnu namenu – da
računa – vrlo brzo i lako je prevazišao. Njegove memorije i operativni sistemi
nisu “napunjeni” matematičkim znanjima i formulama već beskrajima “jina i
janga”, “svetlosti i tame”, “+ i -“ - neuglednim binarnim kodovima 01010101…
koji brzinama svetlosti stvaraju takoreći beskrajne nizove, na ekranu prikazane
kao znak ili slika. Ima u tom činu magije koja imitira praelemente sveta i
podseća na nizove ćelija biološkog koda, dok svetlosnim brzinama nadoknađuje
nedostatak večnosti.

I dok su se prethodni inovativni pronalasci – štampa, pisaća mašina,
fotokopiranje – događali izvan stvaralaštva, posle njega ili kao njegova
mehanička ispomoć, elektronika je zašla u sam čin kreacije, a svojim
virtuelnim mogućnostima i u sam trenutak “otkrovenja” i fluidnost vizije.
“To je zamišljeni i izmišljeni prostor« – piše Stiven Džouns – »te je on
naracija i stoga što predstavlja prostor diskurzivne interakcije, i stoga što
se bori za našu maštu, često veoma uspešno. Naracije ne samo da zaokupljaju
naše vreme dok ih čitamo, pišemo i zamišljamo, one predodređuju proticanje
vremena (“prvo se desilo ovo, pa potom ovo...”) i stavljaju nam do znanja da vreme
zapravo nije prazno, ono je prepuno aktivnosti i iskustava koja smo mu
dodelili.”

Interakcija je nov izazov za čitaoca, ali isto tako i za pisca. Umesto
»hipnotičkog teksta« ili teksta sa kojim će se čitalac identifikovati, pisac
teži »otvorenom« tekstu koji se može nastaviti, osporiti ili nadograditi.
Osnovni zahtevi »Poetike na Velikoj Mreži« svakako su komunikativnost teksta,
mogućnost učešća što šireg kruga čitalaca i sažetost teksta / nastavka na
nekoliko »ekrana«. Ta fragmentacija teksta koji »ide« u nastavcima – malim
celinama, zajedno sa reakcijama čitalaca u vidu komentara, predloga za
izmenama - dopunama ili drugačijih viđenja i kontra-tekstova, stvara »strukturu
struktura« koja »govori« koliko svojim različitim sadržajima, toliko i
kontekstom u kome se oni nalaze, a takođe i samom strukturom u kojoj se centar,
odnosno tačka gledišta (»pozicija pripovedača«) stalno pomera.
Kada se posreći piscu, čitaoci postaju aktivni učesnici / koautori
delova teksta. Tkz. “sveznajući pripovedač” ovde je duboko zaboravljen detalj iz
teorije književnosti. Autor inicijalnog teksta od čitalaca prima pojedinačne
predloge, drugačija rešenja, podršku i osporavanja. Njegovo delo nije
nedodirljivi, polubožanski proizvod već mesto “najgušćeg susreta”. To je
elektronski pandan “zbijenom kontekstu”, toj “žiži” recepcije koja se, po
Edvardu Holu, pojavljuje u najpoznatijim delima svetske književnosti. Razlika je
u tome što je “najgušći susret” aktivan, promenljiv i neizvestan, pa samim tim i
izazovniji za sve učesnike. Najzad, i ne bez značaja, interaktivni elektronski
roman se stvara /struktuira / nastaje iz energije inicijalnih fragmenata i
fragmenata-reakcija na njega – nalik na osnovni princip rada samog računara i
virtuelnog prostora koji stvara, a koji opet imitira osnovne prazakone
sveopšteg stvaranja…

Re-Aktiv Tekst

Novo, koje ipak nije novo – interaktivnost podseća na Sokratov metod
pokretanja procesa saznanja kroz pitanja i odgovore, ali primenjen u kreativnom
postupku. Zatim, elektronski tekst na Velikoj Mreži ne zahteva određene, kao ni
direktno prisutne čitaoce, on je upućen svima koji se uključe tokom desetak i
više dana dok u autoru / koautorima traju previranja oko nastavaka. Na Velikoj
Mreži nijedno mišljenje nije konačno, svaki učesnik utiče na proces ili na
utisak o njemu. Tekst je otvoren i najčešće prevazilazi privatne autoiskaze
dnevničko-ispovednog tipa, nad njim lebdi duh dubljih značenja.
Elektronsko književno delo u procesu stvaranja suočava se sa tuđim
kreativnim i čitalačkim iskustvima, senzibilitetima, shvatanjima i životnim
igrama – da bi postalo virtuelna stvarnost književnog dela i kreativne igre.
Davanje, da bi se dobilo; kreativna razmena u kojoj, kao što je to uvek u
umetnosti, preovlada ono što je obuhvatnije, celovitije i kreativnije jer
ostavlja trajniji pečat.

Mogućnosti »grananja« sadržaja i njegovo pretvaranje u hiper-tekst,
oslobađa i autora i čitaoca ograničenja »jednosmernog« teksta. Krećući se
istovremeno u više pravaca, pokretan od nekoliko koautora dinamičnim
»ritmom montaže«, tekst istovremeno priča više uporednih događaja /
pripovesti, u kojima nema privilegovanog centra. To stvara i pomera kontekste
i »višak značenja«, osposobljavajući čitaoce i autora za nove recepcije. Tekst
raste sa čitaocima i postaje Re-Aktiv Tekst – jedan od dokaza vitalnosti
književnosti koja, osumnjičena da je iscrpla teme i tehnike, pronalazi nove
moduse opstanka.

Aura signalizma

»Aura« Valtera Benjamina odnosi se i na signalistička dela: otisak nastao
u međuprostoru između oka gledaoca / čitaoca i samog objekta posmatranja /
čitanja. Razlog je jednostavan: signalizam je jedan od značajnih preteča
interaktivnosti, onaj koji je među prvima zašao u virtuelne sfere drugih,
alternativnih i mogućih stvarnosti kreativnog.
Još 1973. godine Miroljub Todorović piše u tekstu »Komunikacija – biće –
mišljenje« reči koje imaju značaj objave Novog i koje mogu da se navedu i kao deo
manifesta Velike Mreže:
»Komunikacija je u samoj osnovi bića. Element je i činjenica njegovog
postojanja. Nesumnjiva mera hoda i rasta od prvobitne rudimentarne ka moćnoj
planetarnoj svesti. Komuniciram (opštim), dakle postojim, dakle stvaram.
Bit je komunikacije višeznačna u najdubljem smislu te reči. Ona je i
društvenoistorijska i egzaktna i umetnička i subjektivna u njenom
naiintimnijem, najljudskijem aspektu… Njena sredstva su stepenice
civilizacije. Komunikacija je temelj i hrana čovekovih otkrića. Čudovište iz
bajke koje samo sebe proždire i ponovo se rađa sve veće i sve nezasitije…
Kriza klasične i tradicionalne umetnosti pre svega je u krizi mišljenja.
Nemoć da se izađe iz začaranog kruga određenih sistema vrednosti i znanja…
Umetnost se dematerijalizuje, počinje se događati a to se njeno događanje sve više
odvija u sferi mišljenja…

Signalizam upotrebljava u istraživačke svrhe sve medije, sve
komunikacione naprave i simbole koje je čovek stvorio, od slova, slike, znaka, do
filma, televizije, kompjutera, videotejpa, kao i naučne eksperimente, da bi
proizveo nove estetske informacije, da bi što dublje prodro u intelektualnu i
stvaralačku strukturu čoveka.«

Iz tih rečenica zrači »zamisao da se u skladu sa novim civilizacijskim
tokovima nepoznati društveni i duhovni prostor osvoji metodama koje su
nekonvencionalne, radikalne i subverzivne do ekscesivnosti«, napisao je dr
Milivoje Pavlović, jedan od prvih istraživača i teoretičara fenomena
signalizma.

Interaktivnost znaka i slova nadilazi pojam i glas, njihov unutrašnji
prapotencijal pretvara ih u obeležja koja zauzimaju prostor i šire polja
značenja. Od začetaka mail-art umetnosti, signalizam traži lični i međuljudski,
kreativni i koautorski odnos, stvara saradnike, čitaoce i gledaoce, priziva
srodne sadržaje i organizuje zaverenike umetnosti u večitoj borbi za nove
prostope i osvajanje skrivenih značenja.

Slovo, taj »brend« Teksta, emituje energiju povezujući se sa srodnim poljima
i širi na kolaž i sliku, na likovno i vizuelno, do samog praga virtuelnog i
preko njega, u susret velikim temama, mogućnostima i sablastima elektronike,
umetnosti i e-književnosti.

(Objavljeno u časopisu GRADINA, Niš, br. 10, 2005. i u almanahu VREME SIGNALIZMA, Beograd, 2006)

No comments:

Post a Comment