Struktura umjetničkog teksta varira od autora do autora. Iako u njoj leksika predstavlja
glavnu okosnicu u smislu ostvarenja semantičkih supstrata, njeni korelacijski odnosi naspram
poetskog teksta diktirani su moći onog ko tvori tekst. Važnu ulogu u tome igra i senzibilitet
stvaraoca, njegov maštovni radijus. Jednom riječju, sve ono što je na fonu traganja – u smislovnom,
foničnom i svakom drugom pogledu, ima svoj prepoznatljivi znak u matrici kreacije.
Poetski tekst je zanimljiv i po tome što se koristi simbolom koji djeluje i van polja
tekstovne fiksacije. Subjekt je osnovni postulat u tvorenju kreacije. On odabira ne samo jezik nego i
postupak u stvaralačkoj sferi.
Signalizam ukida mnoge od važećih kreacijskih normi, a sve sa ciljem da inovativno u činu
kreacije bude preovlađujuće. U signalističkoj poeziji percepcije riječi je drukčija od one klasičnog
tipa. I u vantekstovnom kompleksu moguće je postojanje sadržaja i njegovih značenjskih refleksa. Time
ne potire tekst, nego se širi njegova asocijativna lepeza i iznalaze novi metrički obrasci koji
odgovaraju takvoj vrsti bogaćenja kreacije. Ta vantekstualna strana pjesme (uzimamo nju kao model)
postaje aktivna u sferi iskaznog medija. Tako i u nekoliko riječi, ako im se mijenja mjesto u
kompoziciji pjesme mogu unutra svoga toka da proizvedu mnoštvo asocijacijskih koordinata koje
formiraju određenu smislovnu cjelinu. Ni ton ni misao ne mogu da egzistiraju bez korelativnosti
njihovih struktura, a u signalističkoj poeziji upravo srastaju jedan s drugim, dobivši tako punoznačnu
umjetničku svojstvenost.
Oneobičavanje pojmovnih struktura
Kada je u pitanju kreativan čin, nema odjelitosti. Pitanje je samo u kojoj su mjeri kultivisani
odnosi između tona i misli. Šta se sa njima htjelo i kakav su učinak ostvarili. Signalizam na tom
planu koristi mnoge izbore. U prvom redu one koji streme oneobičavanju pojmovnih i drugih
struktura. Riječi se ne moraju stavljati u ekvivalentan položaj sa klasičnom stihovnom formom. Od
takve se forme bježi kao od svakog istrošenog modela. Bilo da je riječ o ritmičkoj, fonološkoj ili
nekoj drugoj odlici. Znamo da su riječi, bar kada se radi o poeziji, po svome sklopu međuzavisne, ali
one ne smiju biti rob bilo kakvog klišea. Signalizam je raskinuo sa tim ropstvom. On ne teži za
objašnjenjem riječi. Priklanja se igri riječi kao semantičkom izvoru, ne zapostavljajući pri tome ni
paroksizme, budući da oni čine duh mobilnim i saznajnim. Jer, ako je sve u konfliktu, onda je nužno
tražiti zašto je to tako. Objašnjavajući suštinu poezije, Hajdeger lucidno uočava da postoji
prisnost između razdvojenosti i spajanja, u svemu.
Poezija sebe dovodi u vezu sa višim zahtjevom, pa otuda mora imati sluh i za protivrječja
subjekta. Tamo, u višoj sferi, apstraktnoj, njegov je svijet. Jezikom moderne osjećajnosti signalizam
objelodanjuje sve ono što je sporno i paradigmatično, razarajuće i uznijeto u čovjekovom biću. Kazano
filozofskim rječnikom, to bismo imenovali bivstvujućim faktorom.
U signalističkoj poeziji nailazimo na brojna variranja ritmičkih, intonacionih, smislovnih
i drugih sistema. Na višeznačne pojmovne dešifrizacije, koje rezultiraju modernim kreacijskim
ambivalencijama, sveobuhvatno i avangardno modelovanim u Todorovićevim epistolarnim djelima
„Tekstumu“ i „Ponovo uzjahujem Rosinanta“.
Iako signalističku poeziju ne vezujemo za nešto što bismo zvali mjerom, ona se svoga mjernog
načela ne može lišiti, iz prostog razloga što je na tragu duboke čovjekove intime. Sabrano opažanje
je mjera, da ne govorimo o samom činu njegove transformacije u stih. Drugim riječima kazano,
doživljaj je mjera unutrašnjeg svijeta. Ne radi se tu o kvantumu misli koliko o mjeri suštine.
Moderan svijet traži moderni kreacijsku osnovu, bez kalupa i oveštale fraze. Smionu u vizijskom
smislu, vitalnu u jezičkoj kombinaciji, temeljnu u spoznajnoj sferi. Kad se združe sve te osobenosti,
onda je jasno zašto signalizam pruža stvaraocu neslućene energetske potencijale. On bez zazora
ulazi u svijet, ne dajući lampama spoznaje da zgasnu. Stalno ih pali, šireći svoje svjetlosne snopove
na unutrašnji svijet bića, svjesno svoga futura, odnosno razmicanja granica svega što je saznajno i
suštinsko.
Dubinske veze čovjeka i jezika
Da bi se došlo do suštine neke stvari treba ići za njenim korijenom. A on se emanira u jeziku
i kroz jezik. Između jezika i čovjeka postoji dubinska veza. Samo je pitanje ko i zašto zateže uže
dominacije. Jezik se nudi, a izgovorenik ga preokreće u nešto što je namijenjeno stvaralačkoj
upotrebi. Kada kažemo upotreba mislimo na smisao izgovorenog.
Govorenje u stihu je iskazivanje smislovnih značenja putem apstrakcije. Ono se javlja
neočekivano, ali je propulzivno za jezik i naraciju. Naracija ima svoj put i svoje unutrašnje naboje,
posebno ako je modelovana na signalistički način. Koji je to način? Tu mislimo na tehniku
korišćenja znaka kao kreacijske dogodbenosti. Taj znak je uvijek u službi misli, makar se radilo o
kiši.∗) Nju poeta zamišlja kao zbir šuštajućih elemenata vizije. Slična je stvar i sa vjetrom ili sa
nekim drugim fenomenom subjektivne materije.
Čovjek i priroda sagledavaju se samo u objekciji skupnosti. Samo za sebe ne moraju biti
motivacija. Tačno je da čovjek živi u sebi, ali da bi slika egzistencije bila potpunija, mora se
pribjeći srastanju sa prirodom. Ne samo srastanju putem čulnog utiska, nego i drugih psihofizičkih
svojstava, koje se čudno rascvjetavaju u biću. tehnika je dio nove čovjekove prirode i na nju se mora
računati kao na vrstu identiteta bez kojega se više ne može.
Važno je da umjetnost prati tu rastuću silu tehničkih novina i olakšica, da razumije njene
izazove i funkciju. To znači da se ista stvar može kreirati na više načina. Signalizam upravo
zagovara potrebu umnoženog prijema slika, transformišući ih kroz medij poezije ili nekih drugih
umjetničkih medija. Na samosvojan način, razumije se. Tako se ostvaruje vrhovni zahtjev odslikavanja
duha u svim njegovim smjerovima i suštinama.
Prvi put objavljeno u Internacionalnoj reviji „Signal“, br. 28-29-30, 2004.
∗) Miroljub Todorović, iz zbirke Stepenište, 1971.
No comments:
Post a Comment